Postoje tvrdnje da u nekoj državi treba 50 do 60 godina mira i tri generacije da bi se došlo do kvalitetne političke elite. Ako je tako, političari, najizraženiji platformom Možemo! druga su generacija. Elita treće generacije danas ima između 15 i 20 godina
Prije nekoliko sam tjedana od načitanog čovjeka koji je, kako se to kaže, vidio svijeta i imao kontakte s predstavnicima elita razvijenih zemalja, čuo zanimljivu tvrdnju. Prema njoj, strani vladari držali su se pravila da u zemljama kolonijama svakih 50 do 60 godina treba isprovocirati nekakav sukob.
Za vladanje kolonijom trebale su usluge domaćih elita. Bilo je, međutim, bitno ne dopustiti trećoj generaciji lokalne elite da se neometano razvija. Ona je bila opasna. Prva generacija, proizašla iz nekog sukoba je okljaštrena. Kvalitetni ljudski kapital je razbijen, marginaliziran, ako treba i potaracan. Preostala izvršna garnitura potkapacitirana je i za kolonizatore neopasna. Nakon 20-ak godina stasala bi druga generacija. Tu su već bile naznake ponovnog stvaranja sposobne elite, ali još je to bila staro-nova kombinacija. Ali kad bi se u sjeni druge generacije uspjela razviti treća generacija – e ta je bila opasna.
Potaracana generacija
Teza da u nekoj državi treba proći 50 do 60 godina da bi na političku pozornicu stupila dovoljno dobra domaća elita postala je zanimljiva u nedjelju, kad su se saznali rezultati lokalnih izbora. Prije svega u svjetlu premoćne pobjede platforme Možemo! u Zagrebu. Istodobno bilo je dosta slučajeva uspjeha nove generacije političara, manje sirovih od prethodnika.
Ako je tvrdnja o tri generacije točna, onda ekipa iz Možemo!, kao najjasniji primjer, pripada drugoj generaciji. Ona može donijeti napredak, ali ograničen. U životu svakog od nas dvadeset godina je dugo razdoblje, ali ispada da tek ako bude kontinuiteta i sreće, da će pravi kapacitet za vođenje države i društva imati elite koje će se isfiltrirati iz generacije današnjih petnaestogodišnjaka do dvadesetogodišnjaka. Dakle, tamo negdje (sada se stvari odvijaju brže nego u kolonijalno doba) iza 2030.
Naravno, ovo su novinarsko-kolumnističke impresije. Za njih ima dosta osobnog iskustva. Mi rođeni potkraj 50-ih i početkom 60-ih godina biološki smo mogli biti potentna treća generacija. Prva generacija bila je okvirno u snazi između 1945. i '65., druga od '65. do oko '85. Treća je trebala početi preuzeti upravljanje i razvoj u razdoblju od 1985. do 2005. Ta treća bila je, početkom 80-ih prošlog stoljeća, otvorena i sposobna za kvalitetnu tranziciju iz socijalizma u kapitalizam, iz jednostranačja u demokraciju. Primjerice, ekipa okupljena oko Poleta ili novog vala, uključujući bar polovicu omladinskih političara, mogla je biti dio temelja kvalitetne tranzicije. Ali onda je došao rat i dogodio se diskontinuitet.
Postojeća mlada elita bila je razbijena. Došli su neki drugi igrači. Osobno, pripadnici mlade elite 80-ih sasvim su se dobro i u velikoj većini časno snašli u godinama nakon rata. Većina je napravila stručne, poslovne ili akademske karijere. U HDZ većina te mlade elite nije htjela, a SDP-ovci je nisu zvali. Bojali su se konkurencije.
Škoro (1962.) – Tomašević (1982.)
Nije ovo nikakva kuknjava nego argumentacija za tezu o posljedicama diskontinuiteta. I za moguće razumijevanje što se može očekivati od sadašnje druge generacije, a što još, prema svemu sudeći, neće biti moguće. Usput, ova gruba podjela na po 20 godina zanimljivo se poklapa u slučaju dva kandidata za drugi krug izbora za zagrebačkoga gradonačelnika. Škoro je rođen 1962., a Tomašević 1982. godine. Točno 20 godina razlike.
S obzirom na to da je Lider ekonomsko-poslovni medij, zanimljivo je promatrati odnos elita biznisa i elita politike. U zadnjih 20-ak godina domaći poduzetnici su zapravo, više-manje potajno, hajde recimo diskretno, pomagali ovog ili onog političara. Sada se dogodio slučaj u Vodnjanu gdje su mladi vlasnici Infobipa otvoreno i bez kompleksa pomogli da njihov kandidat postane gradonačelnik.
Zasad je to iznimka, ali u ovoj tranzicijskoj fazi, kada na scenu stupaju domaći poduzetnici druge generacije koji nemaju uteg sudjelovanja u pretvorbi, može se očekivati da će se stvarati transparentne veze uspješnih domaćih poduzetnika i kvalitetnih, također transparentnosti sklonih, političara druge generacije. Ako druga politička elita riješi naslijeđenu (pretjeranu) korupciju i nepotizam i uspostavi jake institucije, treća generacija moći će se posvetiti promišljanju i provođenju kvalitetne misije i vizije zemlje.
Ovo je, naravno, optimistička slika. Povijest na ovim prostorima upozorava. Ovdje se (neo)kolonizatori ne trebaju truditi svakih pola stoljeća izazvati neki sukob koji bi doveo do obračuna s trećom domaćom elitom. Mi se za to pobrinemo sami.