Ministre, naviknute da novca u proračunu ima u izobilju, šokirala je najava da slijedi rebalans proračuna i da će troškove trebati srezati za 1,56 milijardi eura. Stari ekonomski zakoni ipak vrijede. Proračunski perpetuum mobile nije moguć
Dramatično otkriće, koje se, slučajno ili ne, pojavilo tek nakon što su završeni unutarstranački izbori u HDZ-u, da se u Vladi radi na smanjenju proračunskih izdataka u ovoj godini za visokih 1,56 milijardi eura, izazvalo mi je i zabrinutost i olakšanje. Zabrinutost jer takav rebalans nosi opasnost od domino-efekta na realni sektor gospodarstva. A olakšanje jer se više neće javljati misao da bih trebao otići do svoga ekonomskog fakulteta i vratiti diplomu.
Prvo ovo o vraćanju diplome. Iako je stečena u posljednjem desetljeću socijalizma, barem 80 posto gradiva počivalo je na temeljnim tržišnim ekonomskim zakonima. Koji se uče i danas na ekonomskim fakultetima. Od ekonomike do teorije tržišta i cijena.
Posljednjih godina, kako globalno, tako i lokalno, kao da ti temeljni zakoni, počevši od onoga o ekonomskim ciklusima, više ne vrijede. Svijet je odavno trebao proći kroz fazu recesije. Ali, globalno tiskanje novca i rekordne razine državnih dugova ne bivaju kažnjeni. Kao da je sve moguće. Gledajući na razini Hrvatske, opet se nagomilalo neravnoteža koje su trebale biti izravnane recesijom. Ali priljev novca iz EU fondova, raubanje turizma i dizanje plaća državnom sektoru, uz nerješavanje rupa u mirovinskom i zdravstvenom sustavu, stvorili su privid kao da je izmišljen ekonomski perpetuum mobile.
Upozorenje iz Ministarstva financija i najava kresanja proračuna ipak su dokaz da stari ekonomski zakoni još važe. Pa, eto, ipak nema potrebe vraćati diplomu (izgleda da se i ne može poništiti ako prođe deset godina od izdavanja). Računi stižu na naplatu. Vjetar prestaje puhati, a purani sve teže lete.
Samoubojstveno dizanje plaća
Sad o samoj najavi rebalansa. Očito je da je za njega povod financijski samoubojstveno dizanje plaća u državnom i javnom sektoru prije parlamentarnih izbora. Tu je odluku Andrej Plenković, posve je sigurno, svjesno donio. Političari na vlasti su na tržištu jednom u četiri godine (parlamentarni izbori). Maksimiranje glasova u tim trenucima nema cijenu. Danas, kad je premijer rutinski pacificirao ekipu iz Domovinskog pokreta, može se činiti da je bezrazložno bio u panici i da nije trebao kupovati glasove onakvim dizanjem plaća. Ali, budimo iskreni, prije izbora činilo se da će krajnja desnica dobiti mnogo više glasova i da će njoj partnerski nastrojen dio HDZ-a Plenkoviću oduzeti žezlo. Tada je i mnogima koji nisu glasači krajnje desnice možda bila prihvatljiva cijena od 1,63 milijarde eura većih proračunskih izdataka, samo da ne bude gore.
Računi za HDZ-ovu izbornu pobjedu sada stižu na naplatu. Ponajprije realnom sektoru nacionalne ekonomije. Poslovna zajednica, barem njezin partijski nezaštićeni dio, platit će igranje državnim proračunom dva puta. Prvo plaćanje već je u tijeku. Nelojalno dizanje plaća državnom sektoru primoralo je i privatni sektor da, koliko može, diže plaće. Nije to bilo samo na štetu dobiti koju bi si vlasnici inače možda isplatili. Morali su smanjiti ulaganja u istraživanje, razvoj i investicije.
Drugo plaćanje biznis-zajednica imat će u obliku smanjenih državnih narudžbi. Treba priznati da tu posljedice nisu crno-bijele. Smanjit će se potražnja za dijelom građevinskih radova u infrastrukturi. Ali s obzirom na to da je građevinski sektor već preopterećen narudžbama, smanjivanje ga ne bi moralo baciti na koljena. A protivnici uvoza stranih radnika mogli bi doći na svoje, jer će splasnuti potražnja za Nepalcima. Usput, budući da su velikim dijelom radovi na državno financiranim infrastrukturnim projektima rezervirani za poduzetnike sa stranačkim zaleđem, bit će zanimljivo pratiti komu će odgovorni ministri morati reći da se strpi, a koji će stranački poduzetnici ostati u većoj milosti.
‘Pucanje u noge‘
Treba se nadati da se ovo posrtanje državnog proračuna neće poklopiti s izbijanjem svjetske financijske pandemije. Zadnjih je godina jačanje otpornosti bio obvezni dio komuniciranja Banskih dvora. Istina je da su državne financije izgledale održivo i da je bilo lijepo pratiti podizanje kreditnog rejtinga. Ali, temelji ipak nisu učvršćeni. Opet se lako došlo blizu opasne granice proračunskog deficita od tri posto. Na naplatu će stići i zanemarivanje izvoznoga industrijskog sektora, koji se borio bez pomoći. Sada će se od iscrpljenih robnih izvoznika opet tražiti da izvlače kestenje iz vatre.
Treba primijetiti da je najava ministra financija Marka Primorca o smanjenju državnih izdataka došla na početku novog mandata Vlade. To je prema pravilima kriznog menadžmenta da se teški potezi vuku na početku. No, čak da ove godine operacija uspije, Plenkoviću prijeti opasnost da na kraju svoja tri mandata ne ostane zapamćen po prelasku na euro i ulasku u šengenski prostor, nego po ‘pucanju u noge‘ drastičnim i teško ispravljivim dizanjem plaća za 1,63 milijarde eura državnom i javnom sektoru.