Priprema za krize: Samodostatnost u hrani i energiji nije rješenje

Samodostatnost. Opskrba. Otpornost. To su pojmovi koji se u Hrvatskoj sve učestalije upotrebljavaju kako se na globalnoj razini sve više zvecka oružjem, dokazi o ubrzanim klimatskim promjenama postaju sve češći, a protekcionizam zamjenjuje slobodan protok robe. Koliko god se uljuljkivali u rastu BDP-a, odgovorni ljudi ne bi smjeli gurati glavu u pijesak pred rastućim rizicima. Pa se u želji da se ulovi bar malo sigurnosti postavljaju pitanja koliko je Hrvatska otporna na izvanredne okolnosti, koliko je sigurna opskrba stanovništva osnovnim proizvodima i kao zajednički nazivnik – koliko smo samodostatni. Prije svega u hrani i energiji.

Dobro je da se propituje bismo li imali dovoljno u Hrvatskoj proizvedene pšenice, krumpira, mlijeka, mesa i jaja. I bismo li mogli osigurati dovoljno električne energije i plina. Ali rješenje nije u pokušaju postizanja svekolike samodostatnosti. To je povratak autarkiji, želji da se sve proizvodi kod kuće. I koja je znatno kumovala ekonomskim krizama u socijalizmu. Središnje je pitanje proizvodi li se u Hrvatskoj dovoljno međunarodno razmjenjive robe. U normalnim vremenima riječ je o izvozu i uvozu. Međunarodna razmjena koja se u normalnim vremenima plaća dolarima ili eurima u dubokim krizama pretvara se u trampu. U razmjenu robe za robu.

Samodostatnost ne pomaže

Tu samodostatnost ne pomaže. Možeš imati dovoljno pšenice (makar ne bila potrebna sorta durum), ali ako nemaš aditiva, a onaj tko ih ima, ne želi eure, nego neki repromaterijalal, nisi ništa riješio. Slično je s energijom. Možeš imati dovoljno​ solara, vjetroelektrana i vode, ali ako ti za prijenos trebaju digitalni uređaji, opet se postavlja pitanje imaš li štogod za trampu da ti ih netko ustupi.

Koliko je bitno što se u nekoj zemlji proizvodi i ima li potražnju u kriznim situacijama, pokazala je, u blažem obliku, potražnja za cjepivom u vrijeme epidemije bolesti COVID-19. U prednosti su bile zemlje u kojima je postojala proizvodnja.

Ozbiljne države karakteristične su po tome što njihova vodstva, u suradnji sa znanošću, imaju odgovore prije negoli se pitanja postave u javnosti. Da se u Hrvatskoj sustavno ne uništavaju institucije poput Ekonomskog instituta, Zagreb (treći izbor zaredom u režiji mjerodavnog ministarstva završava protivno volji tamošnjih znanstvenika izborom ravnateljica koje nisu ispunile očekivanja), postojalo bi mjesto gdje bi se proizvodnja u Hrvatskoj, zlu ne trebalo, mogla razvrstati prema međunarodnoj razmjenjivosti u slučaju dramatične vojne, klimatske ili ekonomske krize.

Apartmani nisu razmjenjivi

Treba priznati, nije lako izraditi uputu i staviti je u kutiju s upozorenjem ‘U slučaju nužde razbij staklo‘. Kompleksan je i opasan posao privremene tranzicije tržišne ekonomije i privatnog vlasništva nad tvrtkama u tzv. ratnu, dirigiranu ekonomiju. Jedna je varijabla strano vlasništvo nad tvrtkama koje proizvode u Hrvatskoj. Recesija 2009. pokazala je primjere tvrtki koje su preko noći razmontirale svoje pogone u Hrvatskoj i preselile ih u matične zemlje. Ili su ovdje ugasile proizvodnju čuvajući od propasti pogone u matičnoj zemlji. Tu je potreban ozbiljan dijalog.

Ne manje osjetljivo jest pitanje odnosa tvrtki u vlasništvu domaćih poduzetnika. Primjera radi, bio bi potreban dijalog s novim vlasnikom Fortenovina poljoprivrednog biznisa. Ovisno o tome tko će to biti, mogli bi se usložniti odnosi, pa i rješenja unutar vladajuće koalicije. HDZ-a i DP-a, na primjer. Povijest je pokazala da podržavljenje privatnih poduzeća u kriznim vremenima najčešće nije dalo rezultate. Da je konstruktivno djelovanje vlasti i poduzetnika ipak manje loše rješenje. Ali i za to bi trebali, zlu ne trebalo, ozbiljna promišljanja i pripremljeni protokoli.

Treća je razina procjena može li se, kad je o samodostatnosti i opskrbi riječ, umjesto na proizvodnju unutar hrvatskih granica računati na samodostatnost unutar Europske unije. Koji su to ključni opskrbni lanci unutar kojih bi se proizvodi iz Hrvatske mogli pozicionirati kao ključni. I tako stvoriti pregovaračka moć za osiguranje sirovina, repromaterijala ili gotovih proizvoda koji bi trebali za opskrbu stanovništva i ključnih industrija u Hrvatskoj.

Krajnje je vrijeme da se proigraju scenariji i odrede taktike. Jesmo mi ovdje majstori improvizacije, ali ona treba biti dodatak, a ne temelj djelovanja u kriznim vremenima. Nažalost, apartmani na moru, u kojima je Hrvatska više nego samodostatna, u krizama baš i nemaju jaku razmjenjivačku snagu.