Suprotno shvaćanju da država i krupni biznis trebaju komunicirati i dogovarati se samo kad zaprijete inflacija, recesija, nestašice ili nešto četvrto, zajedničko djelovanje vlasti i poduzetnika može dati rezultat samo u debelim godinama, kad nema krize
Ima jedan nepogrešiv signal da je u Vladi frka i panika vezana uz ekonomiju. Treba samo uočiti kad se u Banske dvore ili neko od ministarstava ‘privode‘ čelni menadžeri velikih poslovnih sustava. Od toga premijeri, uplašeni od mogućeg pada rejtinga u mjesečnim anketama, jako zaziru. Potezu pribjegavaju u krajnjoj nuždi. Zato nedavni medijski jako najavljivani i praćeni sastanci s predstavnicima najvećih trgovačkih lanaca (zamrzavanje cijena) te nešto skriveniji razgovori s bankarima (dizanje kamata na štednju) signaliziraju izrazitu nervozu premijera Andreja Plenkovića i njegove ekipe.
Površna i smušena opća javnost, frustrirana otpornom inflacijom, prešutno odustaje od liberalnog učenja o nemiješanju države i poduzetnika i prihvaća intervencionističke pokušaje zajedničkog djelovanja države i krupnog poduzetništva. Nadajući se kakvim-takvim rezultatima u zaustavljanju opadanja životnog standarda prouzročenoga rastom cijena koji prijeti da se potpuno otrgne kontroli i prijeđe, kako se to kaže, psihološku granicu od deset posto.
Zamrzavanje kao predstava
Sve je to, nažalost, potpuno pogrešno! Suprotno shvaćanju da država i biznis trebaju komunicirati i dogovarati se samo kad zaprijete inflacija, recesija, nestašice ili nešto četvrto, kvalitetan dijalog treba se voditi u dobrim vremenima. Primjera radi, sad kad se inflacija otrgnula kontroli, dogovori da se u jednom trgovačkom lancu zamrznu cijene tridesetak proizvoda čisti su politikantski folklor. S trideset čaša vode ne gasi se veliki šumski požar, rekli bi vatrogasci. Samo se pravi predstava nakon turističke sezone, kad bi ionako bilo privremenog pojeftinjenja. Treba pričekati predblagdansku groznicu u prosincu pa vidjeti što je ostalo od zamrznutih cijena.
Javno najavljeni razgovor premijera i ministara, s jedne strane i, recimo, 30-ak predstavnika najvećih poslovnih sustava u Hrvatskoj, s druge strane, treba se voditi u planiranim redovitim razmacima u debelim godinama. Tada sinergija između države i krupnoga poduzetništva može dati rezultat. Ubrzani razvoj u dobrim godinama utemeljeno diže plaće i mirovine na više razine. Pa kad u silaznoj fazi ciklusa naiđe ‘korekcija‘, to se lakše podnese. Opet vatrogasnim rječnikom: prevencija je efikasnija od gašenja požara kad se razbukta.
Da bi od takve mirnodopske suradnje između države i privatnog poduzetništva bilo koristi, prva je pretpostavka da političko vodstvo ima viziju dugoročnog razvoja zemlje i da zna što tvrtkama-lokomotivama nudi, a što za to traži. Nedavno je jedan prijatelj menadžer to jako dobro objasnio.
Dvodimenzionalni premijeri
U Mađarskoj su pojedinci dobili državna poduzeća u vlasništvo, ali jasno je da zbog toga moraju odrađivati i neke državne zadaće. Primjerice, osvajati u Hrvatskoj poljoprivredno zemljište u područjima za koje velik dio mađarske javnosti smatra da su oduvijek njihova, ali su im nakon Prvoga svjetskog rata nepravedno oduzeta. U vraćanju utjecaja jedna grupa poduzetnika imala je zadatak ovladati naftom, druga je dobila zadatak ukotviti se na bankarskom tržištu, a treća na tržištu hrane. I u Hrvatskoj je na početku tranzicije ‘Tuđmanovih 200 obitelji‘ imalo privilegij povoljno preuzeti dotadašnja društvena poduzeća. Ali se za tu uslugu nije tražilo ništa smisleno kad je riječ o državnim ekonomskim interesima. Tek nešto u stranačku i privatnu lisnicu.
Nakon trideset godina bilo bi iznimno zahtjevno stvoriti platformu za kvalitetan i za zajednicu produktivan odnos između države i velikih poduzetnika. Najprije bi trebalo uvjeriti dovoljan dio opće javnosti da ne treba odmah osuđivati dijalog između Vlade i krupnoga, prije svega preostaloga, domaćeg poduzetništva. Nepovjerenje je razumljivo, kako prema političarima tako i općenito prema poduzetnicima. Zato bi trebalo jasno objasniti što je cilj suradnje, kako će se ostvarivati, a kako kontrolirati. I koji se rezultati očekuju. Bile bi potrebne i dvije-tri brze pobjede (obrana nekog ekonomskog nacionalnog interesa ili pojeda na regionalnom tržištu, na primjer). Naravno, i ovdašnji bi se poduzetnici svojim dosadašnjim djelovanjem trebali kvalificirati za ulazak u prvu ligu lokomotiva razvoja.
Nažalost, izgledi da se takvo što dogodi u skoroj budućnosti vrlo su mali. Prateći kandidature za buduće premijere (Plenković, Sandra Benčić, Peđa Grbin, Božo Petrov…), postaje jasno da je to ekipa koja živi u dvodimenzionalnome političkom svijetu. I koja uopće nije svjesna ove treće dimenzije odnosa između biznisa i politike.