U politici, znanstvenoj zajednici, medijima i općoj javnosti, čast iznimkama, sve je više onih koji lako dostupne brojeve i tvrdnje sumnjive kvalitete uzimaju zdravo za gotovo. I na temelju površnih, upitnih ili pogrešnih podataka donose pogrešne zaključke. Ili, još opasnije, smišljaju pogrešne politike
Tko čeka, dočeka! Kao i proteklih desetak godina, u ovo vrijeme kad se ide na skijanje u medijima se kočopere vijesti da je ‘čak 200.000 Hrvata krenulo na skijanje‘. Počne televizija s nacionalnom koncesijom, a onda preuzmu portali. To što je tu procjenu prije mnogo godina ‘iz rukava‘, odokativno, bubnuo jedan turistički djelatnik (poslije, kad smo ga pronašli, ogradio se), nikomu nije bitno. Svake godine baš 200.000 skijaša. Ni 190.000 ni 210.000.
Ovo je samo jedan od sve brojnijih primjera posljedice širenja zaraze virusom intelektualne lijenosti. Odlika je intelektualaca, ili onih koji bi da ih se takvima priznaje, među ostalim, sumnja u podatke ili tvrdnje, njihova provjera i stavljanje u širi kontekst. Ali u politici, znanstvenoj zajednici, pa i u medijima (treba biti kritičan i prema vlastitoj branši), čast iznimkama, sve je više onih koji lako dostupne brojeve uzimaju zdravo za gotovo. I na temelju površnih, upitnih ili pogrešnih podataka donose zaključke. A oni na vlasti, što je najopasnije, politike temeljene na pogrešnim inputima.
Turizam 11 ili 25 posto BDP-a?
Primjeri? Koliki je udio turizma u hrvatskom BDP-u? Raspon je udjela kojima se barata u javnom prostoru od 11 do 25 posto! Eurostat je na temelju satelitskih računa došao do 11 posto. HNB barata brojem od oko 19 posto. A bespućima interneta valja se i tvrdnja (izvor: Statista) o 24,5 posto.
Koliko znam, državne i znanstvene institucije nisu organizirale čak ni okrugli stol u potrazi za brojem koji je najbliži stvarnosti. Na ovo će površni odgovoriti da to nije bitno jer u usporedbi s drugim zemljama u EU-u imamo uvijek najviši udio turizma. Tu njihovo intelektualno naprezanje staje. Da je osim usporedbe bitna unutarhrvatska ovisnost i da bi trebali zaroniti u tu temu, doživljavaju kao maltretiranje.
Tu dolazimo do još jednog uzroka širenja virusa intelektualne lijenosti. Zove se Eurostat. Statističari Europske unije neumorno rade. Izbacuju na tisuće i tisuće tablica s usporedbama zemalja članica prema tisućama i tisućama kriterija. Sa sasvim malo truda može se ovladati tablicama i odabrane podatke pretvoriti u zavodljive grafove koji se onda mogu predstaviti na konferencijama i u materijalima za brojne gospodarske interesne udruge. Pa se publika zabavi stupićem koji pokazuje da je Hrvatska najčešće među tri najlošije članice EU-a. Nakon takve tablice slijede dvije-tri rečenice komentara. Bez stvarnoga intelektualnog napora da se uđe u dubinu teme. I nedajbože da netko dovede u pitanje nepogrešivost instantnih statističkih podataka.
Još primjera? Može. U posljednje vrijeme vlada opčinjenost investicijskim fondovima koji kupuju velike udjele ili preuzimaju tvrtke u vlasništvu ovdašnjih poduzetničkih obitelji. Kad se usudiš naglas razmišljati jesu li u nekom slučaju pogrešno investirali, dobiješ jednoslojni odgovor u stilu: ‘Znaju oni što rade! Ulože u deset tvrtki, a dovoljno je da jednu skupo prodaju pa da im se sve uloženo vrati.‘ Kad pitaš, a što se dogodi s onih devet tvrtki koje su preuzeli i žestokim restrukturiranjem iz njih iscijedili sve što se moglo, ali nije dalo rezultata, apologeti te bijelo gledaju. Nije im ni pao na pamet taj dio priče.
Sumnjivi ‘jednorozi‘
Onda su tu slavni ‘jednorozi‘. Tvrtke za koje netko procijeni da će u skoroj budućnosti, kad iziđu na burzu, vrijediti milijardu dolara. S marketinško-motivacijske strane priča o ‘jednorozima‘ je O. K. Ali ne postoji ozbiljna metodologija procjene. Čak se nitko ne usudi dijeliti certifikate za ‘jednoroštvo‘. Možda i zato što je istraživanje profesora sa Stanforda pokazalo da su ‘jednorozi‘, kad su se našli na tržištu, bili precijenjeni za u prosjeku 48 posto. U jednodimenzionalnom svijetu ljubitelja narativa o ‘jednorozima‘ takvi se podaci zanemaruju.
Kako cijene stanova i podstanarstva postaju sve češća tema, frustrirajuće je kako se brojni analitičari služe argumentom da kod nas 90 posto obitelji ima svoju nekretninu, a u naprednim zemljama EU-a jedva 50 posto. Pri čemu se ne pitaju može li tih 50 posto obitelji u doživotnom podstanarstvu kupiti stan, ali ne želi, ili si to ne može priuštiti. Ne. Iz, opet Eurostatovih, tablica zaključuje se da bi i u Hrvatskoj trebalo raditi na tome da jednoga dana pola obitelji bude osuđeno na najam stanova.
Sada kada se sve više počinje upotrebljavati umjetna inteligencija, otpornost mnogih uspavanošću već načetih, za dublja promišljanja plaćenih, mozgova još će se više smanjiti. Put za snažnije djelovanje virusa intelektualne lijenosti još je lakši. A na cjepivu se ne radi.