Nejasno je je li izostanak svjetske recesije rezultat otpornosti stvorene globalizacijom i efikasna državnog intervencionizma ili se prave posljedice samo odgađaju za godinu-dvije
Bumbar ne bi trebao moći letjeti. Mala krila i velik trup, prema zakonima fizike, ne daju mu pretpostavke za letenje. A on ipak leti!
Nešto slično odnosi se i na svjetsko gospodarstvo. Uza sve udarce koje je pretrpjelo u posljednje tri i pol godine, prema zakonima ekonomije, već se trebalo sunovratiti. A nije. Još leti. Nisko, ali ipak se drži u zraku.
Ova usporedba dobila je posljednjih dana novi argument. Ekspresni bankrot američkog Silicon Valley Banka trebao je već izazvati paniku i niz bankrota drugih banaka u SAD-u, ali i u ostatku danas jako povezanoga financijskog svijeta. Kako se u ovom trenutku čini, domino-efekt neće se dogoditi. Akteri diljem svijeta nastoje suzbiti paniku i pokrpati rupe nastale kolapsom banke specijalizirane za startupove čije se vodstvo previše izložilo ulaganjima u obveznice.
Potres u financijskome svjetskom sustavu bio bi, kad bi se proširio, četvrti jahač apokalipse. Najprije je globalno gospodarstvo napao koronavirus. Upravo kad su pandemija i njome prouzročen lom globalnih proizvodnih i dobavnih lanaca počeli jenjavati, došao je drugi udar – ruska agresija na Ukrajinu. Koja je izazvala dodatne šokove u opskrbi energentima i mnogim drugim sirovinama. Kad se svijet, kao i obično, privikao na rat u Ukrajini, došao je treći jahač apokalipse – inflacija. A kad se i njega počelo smirivati, pojavile su se naznake možda i najrazornije nemani – krize u dijelu financijske arhitekture.
Dividenda globalizacije
Koliko god izgledalo da su recesija i depresija neizbježne, taj se scenarij, srećom, do sada nije dogodio. Nejasno je je li izostanak svjetske recesije rezultat otpornosti stvorene globalizacijom i efikasna državnog intervencionizma ili će se prave posljedice samo odgoditi za godinu-dvije.
Glavni argument zašto se svjetska ekonomija drži na okupu možda najviše leži u dividendi triju desetljeća globalizacije. S jedne strane, otvorena su mnoga tržišta, industrijski pogoni ravnomjernije su raspoređeni. Ekspanzivne su monetarne politike uza slobodnija tržišta stvorile nove platežno sposobne pripadnike potrošački potentnih pripadnika srednjih slojeva u nastajanju. U Kini ili Indiji na primjer. Pa i uza sada rastuće protekcionističko-deglobalizacijske trendove još postoji motor koji sprečava recesije.
Drugi je mogući razlog zbog kojega ‘bumbar‘ još leti začuđujuće čvrsta koalicija koja promiče slogan ‘nema razloga za paniku‘. Većina važnih aktera, koliko god u osami svojih kabineta paničari, prema van pokušava odati dojam da je zapravo sve u redu. Svjetske financije nisu na tankom ledu. Čvrste su kao stijena. I to nije loš pristup. Panici ima mjesta, ali od nje nema koristi. Lekcija je naučena u prošlosti.
Treći bi razlog mogle biti unaprijeđene državne intervencije. Nije čudno što u kriznim situacijama vlade nastoje ublažiti udare. Čudno je da to, za sada, funkcionira.
Četvrti je mogući razlog gorivo što ga u svjetsku ekonomiju ubrizgava digitalna revolucija. Nova tehnologija, pojednostavnjeno, pruža velike mogućnosti inovacija u svim sektorima ljudskog djelovanja. Stvara se potražnja koja proizlazi iz ljudske želje za lagodnijim životom. Taj šušur diže stvaranje dodanih vrijednosti, a tu je i multiplikativni efekt. Tehnološke revolucije u povijesti su dizale stope rasta BDP-a. Ili, u ovo vrijeme, pomagale su ublažavanju pada BDP-a.
Čudna li vremena!
To je optimističnija varijanta priče. Koja polazi od toga da čovječanstvo, uza sve svoje mane, ipak ima ugrađen nagon za samoodržanjem. Pesimističnija priča temelji se na geopolitičkim odmjeravanjima snaga svjetskih sila, ponajprije SAD-a i Kine. Gdje u jednom trenutku ljudske zajednice i njihova vodstva prestanu biti racionalni. Pa potaknuti željom da obrane prvo mjesto (SAD) ili mišlju da je došlo vrijeme da s trona maknu konkurenta (Kina), pretjeraju u borbi. Što onda izazove onu spomenutu paniku i urušavanje zapravo krhke političke i ekonomske stabilnosti svijeta.
Ako bi se čovjek kladio hoće li konstrukcija izdržati ili će se slomiti, omjer je možda 50 prema 50 posto. Ovo je baš neko čudno vrijeme. Ništa nije jasno. Stare zakonitosti čini se da ne vrijede, nove zakonitosti još nitko nije jasno artikulirao. Bit će zanimljivo za pet ili deset godina čitati do kakvih je zaključaka o početku 20-ih godina 21. stoljeća došao neki vodeći svjetski makroekonomist. Koji možda neće biti čovjek, nego unaprijeđena inačica danas opčinjavajućega ChatGPT-ja.
(Na kraju još o bumbaru. Istraživanja su pokazala da je tajna njegova letenja u tome što za razliku od drugih letača ne maše krilima sinkronizirano. I to, začudo, daje rezultat.)