Brojni su primjeri da se i dalje uvelike reproduciraju trendovi i metode iz bliže ili dalje prošlosti. U starim oblicima, uz možda malo suvremene ambalaže. Kroničaru se na trenutak učini da je u vremeplovu
Na prvi pogled moglo bi se zaključiti da nam se životi, privatni, poslovni i državni, dramatično mijenjaju. Umjetna inteligencija, solari, vjetroelektrane, vodik… samo su dio velikih novosti. Ako se, međutim, odmakne od bujice informacija, može se zaključiti da je dramatičnost promjena tek polovična.
U ona mračna vremena kad navodno nije bilo jogurta popularan je bio narativ o proizvodnim snagama i društvenim odnosima. I o tome kako se tehnološke novosti (proizvodne snage) ipak mnogo brže mijenjaju od društvenih odnosa. Koliko god neki tvrdili da samo što se nije rodilo sasvim novo društveno uređenje, drugačije od dosadašnjih, brojni su primjeri da se i dalje uvelike ipak samo reproduciraju situacije iz bliže ili dalje prošlosti. U starim oblicima, uz možda malo suvremene ambalaže. Kroničaru se na trenutak učini da je u vremeplovu.
Sva vlast općinama!
Primjer kratkog povratka u prošlost? U vrijeme samostalne Hrvatske, od početka do navodnog završetka tranzicije, tj. povratka iz socijalizma u kapitalizam, veseli je odnos prema centralizaciji i decentralizaciji vlasti. Ovih tjedana aktualan je projekt kojim se upravljanje prostorom, ponajprije uz jadransku obalu, prepušta lokalnim vlastima. Jer, one će najbolje znati koliku apartmanizaciju dopustiti. A zaboravlja se da je prije nešto godina to pravo oduzeto općinama i gradovima jer su dopuštali prekomjernu gradnju. Slično je i s dodjelom državne poljoprivredne zemlje. To je pravo sada dano općinskim načelnicima, jer kao oni najbolje znaju. A prije desetak godina pokazalo se da zbog korupcije i nepotizma to nije dobro rješenje. I tako se u nizu područja svakih desetak godina izmjenjuju ‘genijalna‘ rješenja: ako je centralizirano – decentraliziraj, ako je decentralizirano – razvlasti korumpirane lokalne šerife.
Onda se vremeplov namjesti za odlazak u 60-e godine prošlog stoljeća. U samoupravni socijalizam. Danas se otkriva topla voda da je zadovoljan radnik, najbolji radnik. Ta je mantra, neki se još sjećaju, bila izrazito raubana prije pedesetak godina. Radnici su u samoupravnom socijalizmu bili svetinja. Direktori su imali zadatak biti socijalno osjetljivi. S tim da ovo što se danas daje zaposlenicima još nije dostiglo ondašnje standarde. Još tvrtke nisu natjerane na obvezno davanje povoljnih stambenih kredita koje će inflacija obezvrijediti. I samo treba čekati da prvo poslodavac-država započne praksu gradnje i dijeljena društvenih stanova za državne službenike.
Danas se čini da su rasprave o ekstraprofitima tvrtki i potrebi da se vlasnici odreknu prekomjernih marži neka velika inovacija 21. stoljeća. Ma dajte! Prije pola stojeća Tito je na velikom skupu u Splitu osudio pojave tehnomenadžerstva. Osuđeno je maksimiranje profita.
Pa se, nadalje, mlađima može činiti da je nužda obavljanja dva ili tri posla u jednom danu neka velika novost. Koja je počela u SAD-u, sada se širi u Njemačkoj, a već je zakucala i na vrata mnogih slabije plaćenih u Hrvatskoj. Opet: Ma dajte! Znate li zašto se u socijalizmu radilo od šest do 14 sati? Zato da bar trećina nedovoljno plaćenih radnika može biciklom stići kući, nešto na brzinu pojesti i do zalaska sunca raditi na njivi. Jedno od važnih poglavlja u udžbeniku iz sociologije na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu bilo je o radnicima-seljacima.
Za osam sati rada!
Krene li vremeplov još dalje u prošlost, može se doći do paralele između 12-satnog radnog dana nekadašnjih rudara i današnjih 12 i više sati rada mnogih programera u IT tvrtkama. Pa se reciklira stari slogan: ‘3 x 8: osam sati rada, osam sati spavanja, 8 sati razonode‘.
Može vremeplov otići još dublje u povijest. Tamo potkraj 19. stoljeća kad je ondašnja industrijska revolucija napokon stigla i do austrougarske provincije Hrvatske. Vlasnici najvećih tvornica bili su iz Austrije, Češke i Mađarske. Vidi vraga, 150 godina poslije vlasnička struktura hrvatskoga gospodarstva sve je više u rukama poduzetnika i fondova iz Austrije, Češke i Mađarske. Piše EU, čitaj Austro-Ugarska.
I da putovanje završimo, uz malo pretjerivanja, u čistom feudalizmu? Evo, pronađite u Slavoniji jedan neobnovljeni srednjovjekovni dvorac. Za to je EU davao eure šakom i kapom. Kad se ustanovi da ni povratak iz socijalizma u kapitalizam nije donio blagodat, ostaje povratak u feudalizam. U njemu su glavni feudalci. Feudalci žive u dvorcima. Dvorci ih čekaju. Lokalnih feudalaca zapravo već ima, ali im je (zasad) ipak malo riskantno useliti se u te obnovljene dvorce.