EU i Hrvatska nisu snažni kao Kina da se mogu otvoreno suprotstaviti Trumpu ali mogu postupno smanjivati ovisnost o SAD-u
U kockarskom žargonu va bänk je izraz koji označava potez kojim neki igrač sve žetone stavlja na jednu, odlučujuću partiju. Igra na sve ili ništa. Kad je 2. travnja ove godine predsjednik SAD-a nametnuo carine ‘cijelom svijetu i okolici‘, moglo bi se reći da je krenuo va bänk. U ovih sedam dana od tog poteza javnost je preplavljena tisućama vijesti, analiza, reakcija i prognoza kako će završiti partija u kojoj je na stolu, kako bi rekao Đorđe Balašević, ‘kamara para‘.
Teško da itko može točno predvidjeti kraj. Ostaje da svaki poduzetnik i menadžer za sebe pokuša osmisliti okvir unutar kojega će probirati i raspoređivati za svoj biznis bitne informacije. Zato u današnjim ‘Ekonomalijama‘ evo jednoga takvog okvira. Možda nekome pomogne.
Upaljač recesija je u SAD-u
Prvo, najširi okvir. On kreće od tvrdnje da je sadašnji oblik kapitalizma u dubokoj krizi. Prinos koji odbacuje (?) razočaravajući je za prevelik dio čovječanstva. Socijalne razlike se ne smanjuju. Rast BDP-a pumpa se sve luđim tempom tiskanja novca i proračunskim deficitima zemalja. Ova inačica kapitalizma nema odgovor kako zaustaviti zagađenje okoliša. I finalno, uslijed svega, životni vijek prestao se produljivati.
Unutar tog se okvira onda postavi dosadašnja najveća ekonomska sila – Sjedinjene Američke Države. Upravo se na SAD odnosi tiskanje novca, enorman rast deficita države, rast socijalnih napetosti i niz poraza od najvećeg rivala – Kine. Američka vodstva više od desetljeća nemaju odgovor kako spriječiti urušavanje pozicije prve svjetske sile. Prije ili poslije, SAD je kandidat da bude detonator svjetske recesije.
U podjeli rada, svjetski ratovi počinju na Balkanu, a svjetske recesije u Americi. Bilo je tako 1929. Ponovilo se i bliže nam 2008./2009. Sve je bilo zrelo za novu spontanu recesijsku detonaciju. Donald Trump, kojeg je legitimno izabralo frustrirano američko biračko tijelo, izazivanjem carinskog, tj. trgovačkog rata s gotovo svim zemljama svijeta samo je spontanost zamijenio svjesnom detonacijom.
Hazarder kakav je u svom poslovnom životu bio, Trump je povukao potez koji na dulji rok nema izgleda učiniti Ameriku opet velikom. Svjetske sile imaju rok trajanja. Pitanje je samo koliko će silazna faza potrajati. I koliku će štetu to urušavanje nanijeti ostatku svijeta. Kad su stjerani u kut, lideri po pravilu krivce nalaze u vanjskom neprijatelju. Tako je i u Trumpovu slučaju.
Okvir posrnuloga kapitalizma može se dalje popunjavati ostalim državama. Osnovno pitanje je kako reagiraju na ‘kvartovskog ucjenjivača‘. Reakcije pojedinih zemalja mogu se stavljati u tri kućice. U prvoj su potpuno zastrašena državna vodstva koja, zanemarujući da ucjenjivač nikad ne prestaje s novim ucjenama, na koljenima mole milost i niže carine. Takvima nema pomoći.
EU mora odigrati mudro
U drugu kućicu mogu se stavljati države koje su kratkoročno spremne učiniti ustupke Trumpu, ali paralelno, u tajnosti, kreću u proces smanjivanja ovisnosti o tako nepredvidivom i nelojalnom ključnom kupcu kakvav je SAD. Kad je o EU-u i Hrvatskoj unutar njega riječ, takav pristup trebao bi sadržavati neku novu verziju Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Prema uzoru na fond iz vremena pandemije, trebalo bi osnovati novi koji će nadoknaditi veći dio štete koju će robni izvoznici trpjeti na tržištu SAD-a.
Pojednostavnjeno, za dodatnu carinu spustit će cijene, a za to dobiti kompenzaciju iz Bruxellesa. Postotak kompenzacije bi se onda trebao smanjivati svakih šest mjeseci, što bi dalo vremena izvoznicima da nađu zamjenska tržišta, provedu restrukturiranje i kontrolirano, ako moraju, smanjuju broj zaposlenih.
Treća skupina zemalja su one koje će odabrati otvoreni rat sa SAD-om. Za sada u toj kućici, osim Kine, baš i nema nekoga. Ali to je ionako kućica samo za najmoćnije i najodlučnije protivnike.
U okvir treba smjestiti i desetke milijuna poduzeća širom svijeta. Samo u EU-u ima ih oko 30 milijuna. Njima je teško dijeliti konkretne savjete. Možda tek podsjećanje da kapitalizam pretpostavlja recesije, pa i depresije. Bit će ludo. Cijene sirovina će padati, na domaća tržišta ulijetat će konkurenti kojima su ostale zalihe neprodane SAD-u. Bit će viškova i nestašica. Neki će osjetiti inflaciju, drugi deflaciju. Ionako nervozni siromašniji slojevi postat će agresivniji. Politička scena još će se više puniti ekstremima, što će dodatno otežavati vođenje biznisa. Ali sve to ide u rok službe onih koji su se odlučili na poduzetništvo. Nisu ni prvi ni zadnji. I sve prođe, uz više ili još više žrtava. Ali tko se u dobrim godinama pripremao za ‘sedam mršavih krava‘, preživjet će.