Sedmodnevni radni posjet Indiji mogao je uvjeriti europske novinare u napredak zemlje. Kolege koji su u New Delhiju bili prije desetak godina svjedoče kako je tada i putem od aerodroma do rezidencijalnog dijela po pločnicima spavala gomila beskućnika. Sad ih ondje više nema. To ne znači da ih nema ni drugdje. U dijelovima gradova krajnje siromaštvo još postoji. Ali dojam je da se stvari mijenjaju
Parlamentarni izbori održat će se 19. travnja. Predsjednik države neće se kandidirati kao protivnik aktualnom premijeru. Premijer je siguran u svoj treći mandat i očekuje visoku natpolovičnu većinu.
To nije scenarij za Hrvatsku u jednom od možda postojećih paralelnih svjetova. Nije ni predviđanje neke gatare koju je malo prebacilo. Izbori o kojima je riječ održat će se u najvećoj zemlji koja ima demokratski sustav – Indiji.
Spletom okolnosti, dugo planirani posjet grupe urednika i novinara iz zemalja srednje i istočne Europe poklopio se s predizbornim vremenom u Indiji. Gotovo sigurni pobjednici su aktualni premijer Narendra Modi i njegova stranka BJP. Kao cilj postavljaju osvajanje bar 400 od 544 mjesta u donjem domu indijskog parlamenta. U dva dosadašnja mandata Modi je kombinacijom populizma, nacionalizma, ali i uspješnog upravljanja ekonomskim rastom i poboljšanjem standarda velikog dijela mahom seoskog stanovništva stvorio sebi lagodnu poziciju za još jednu pobjedu.
Sedmodnevni radni posjet Indiji mogao je uvjeriti europske novinare u napredak zemlje. Kolege koji su u New Delhiju bili prije desetak godina svjedoče kako je tada i putem od aerodroma do rezidencijalnog dijela po pločnicima spavala gomila beskućnika. Sad ih ondje više nema. To ne znači da ih nema ni drugdje. U dijelovima gradova krajnje siromaštvo još postoji. Ali dojam je da se stvari mijenjaju.
Izraženo državno planiranje
Naravno da domaćini nastoje novinarima pokazati najbolje, ali jedan sat vožnje od glavnoga grada do npr. Agre (Taj Mahal) otkriva prosjek. Pa se može vidjeti mnogo ciglana kakvih je kod nas bilo prije pola stoljeća, koje ispuštaju onaj uvjerljivi crni ugljeni dim. Ipak, dijelovi kojima smo prolazili i hodali općenito iznenađuju izostakom očekivane prljavštine. Prođe čovjek mnogo neurednijim gradovima u drugim zemljama. Bilo bi bahato tvrditi da se zemlja kao Indija može razumjeti nakon nekoliko dana boravka. Zato ipak samo neke impresije.
U programu posjeta pisalo je da ćemo otići u Nacionalnu komisiju za ljudska prava. Nama iz Europe to je značilo priču o odnosima prema nacionalnim manjinama. A onda se shvati da je riječ o megaprogramima o pravima koja se kod nas podrazumijevaju: pravima na dom, pristup pitkoj vodi i funkcionalnim zahodima. Fokus je na sedamsto milijuna ljudi koji žive na selima.
Pa ispadne da je riječ i o ženskim pravima. Ako žene više ne moraju ići po vodu do udaljenih izvora, ostaje im slobodno vrijeme i za npr. edukaciju.
U drugoj instituciji, Agenciji za privlačenje investicija (u Hrvatskoj odavno ukinuta). Bez previše taktiziranja zapisano je koje strane investicije mogu automatski doći (farmaceutika, civilna avioindustrija, naftna industrija), a koje trebaju posebne vladine dozvole (telekomi, obrana, banke). Ograničenja postoje u osiguranju i mirovinskim fondovima. A strancima su zabranjena ulaganja u igre na sreću i tiskane medije.
Postoji snažno izraženo državno planiranje, ali i višeslojni i teško sagledivi odnosi s privatnim indijskim tvrtkama koje trebaju ostvariti vladine ciljeve. Mnoge korupcijske afere sugeriraju da se impresivan gospodarski rast ostvaruje i na načine koji službeno nisu predviđeni.
Impresivan je i posjet sedmomilijunskom Hyderabadu, vibrantnom centru financija i modernih industrija.
Golemi industrijski kompleksi (blizu centra po indijskim mjerilima, ni četrdeset kilometara daleko), mnogi stambeni kompleksi čije zgrade znaju biti nekoliko puta veće od zagrebačke Mamutice, gužve mladih ljudi na ulicama... mogu u nama iz ostarjele Europe izazvati osjećaj nemoći.
Veličina nije opravdanje
To je pogrešan pristup. Na svakog stanovnika Hrvatske dolazi 380 Indijaca. To je kao da smo mi mikrotvrtka s deset zaposlenih, a oni korporacija s 3800 ljudi.
Mikrotvrtka se vodi drugačije od korporacije. Ako Indijci uspijevaju upravljati s 1,4 milijarde ljudi, zar nije lakše menadžerirati 3,8 milijuna ljudi? Očito, jedna je od razlika u vodstvima – koja imaju ili nemaju viziju, znanje i hrabrost.
Ono što se u Indiji može primijetiti, a čega u Hrvatskoj nema, javni su pozivi za zajedničko postizanje ciljeva. Postići prihod po stanovniku od 12 tisuća dolara do 2047.: ‘Učinimo to zajedno! Uključite se!‘
Problem je što bi si vlasti u Hrvatskoj morale napokon postaviti mjerljive ciljeve. A građani, makar i ciljne skupine, morali bi vjerovati u iskrenu predanost vlasti da se nešto napravi u zajedničkom interesu. Tu isprika da je nas manje od četiri milijuna, a njih 1,4 milijarde, nije opravdanje.