Zamjena kune eurom – ni euforije ni ogorčenosti

Došao je i taj povijesni dan. Vijeće za ekonomske i financijske poslove Europske unije (Ecofin) prihvatilo je u utorak tri konačna pravna akta potrebna da bi Hrvatska mogla uvesti euro 1. siječnja 2023. Odlučeno je da će se konverzija kune u euro obaviti prema središnjem paritetu 1 euro = 7,5345 kuna.

Povijesni dani i povijesni događaji trebali bi izazvati neku emociju. Ali, evo, isprika, nema je! Ni euforije ni ogorčenosti. Ni sreće ni žalosti. Ni nade ni beznađa. Ravna crta.

Jedan od razloga ravnodušnosti prema zamjeni kune eurom deseci su i deseci kolumni napisanih od 1993. do prije nekoliko godina u kojima se upozoravalo koliko je tečajna politika uspostavljena 3. listopada 1993. određivanjem precijenjene vrijednosti tadašnjega hrvatskog dinara prema njemačkoj marki, a poslije kune prema euru, naštetila hrvatskoj industriji i izvozu, a pomogla uvozu i zaduženju države. Politika korištenja kune kao sidra stabilnosti (a ne u funkciji razvoja) uporno se održavala. Pa su u jednom trenutku i hrvatski izvoznici rezignirano bacili koplje u trnje uz poruku: 'Samo uvedite taj euro. Kad se već nacionalnom valutom ne koristite za razvoj, bar nam otklonite valutni rizik.'

Opsjednutost stabilnošću

Zanimljivo je, a i apsurdno, da su strogo kontrolirani tečaj kune, kao najdalekosežniji oblik državne intervencije u samostalnoj Hrvatskoj, uvodili, a poslije i branili, deklarirani zastupnici slobodnog tržišta. Napisali su stotine radova u kojima dokazuju da eklatantna državna intervencija (čuvanje tečaja kune u zadanim granicama) ne utječe na slobodno tržište. Mnoge su zemlje i tečajnom i širom monetarnom politikom poticale brži razvoj nacionalnih ekonomija. Vlade u Hrvatskoj posljednjih četvrt stoljeća nemaju uobličenu ideju kakvo gospodarstvo žele. Pa se onda ni ekipa iz monetarne državne vlasti zapravo 'nije štela mešati'.

Čak i kad je monetarna vlast 2011. Vladi nudila rješenje kako da se tiskanjem nekoliko milijardi kuna i u dogovoru s četrdeset najvećih poduzetnika zaustavi recesija, Banski dvori su pokušaj ucjenama srezali u 24 sata. Nakon toga središnja se banka umjesto razvojem zadovoljila ulogom čuvara makroekonomske stabilnosti. I evo, na tablicama članica EU na stabilnome smo predzadnjem mjestu. I tako, evo nama eura. I to baš u trenutku kad bilježi neslavne rekorde u odnosu na dolar ili švicarski franak. Kriza koju je rat u Ukrajini izazvao na Starome kontinentu, izražena, među ostalim, u odavno nezabilježenim stopama inflacije, sve više slabi euro. Sad svi zajedno moramo drukčije namjestiti glave. Više nije bitan tečaj prema kojemu će se od 1. siječnja kune mijenjati u eure. Treba zapamtiti ovaj utorak kad je kuna na odlasku fiksirana uz euro i zabilježiti tečaj euro/dolar. Dakle, 12. srpnja 2022. jedan euro vrijedio je 1,0098 američkih dolara.

Svi koji su godinama od kune bježali u euro sad se mogu od slabljenja eura pokušati zaštititi kupovanjem dolara, 'švicaraca', jena ili neke četvrte valute. Kad je o izvoznicima riječ, a oni su u prosjeku sedamdeset posto usmjereni na tržište Europske unije, sad im ono zaista postaje unutarnje tržište.

Ipak za EU vrijednosti

Nažalost, poruke državnog vrha u povodu fiksiranja kune uz euro opet nemaju razvojni prizvuk. Nekada se govorilo da nam je kuna jamac stabilnosti. Sada se govori da će nam euro biti 'sigurnost u krizi'. Pa koga može utješiti, dobro.

Koliko god se javnost bojala dodatne inflacije zbog konverzije kune u euro, treba prihvatiti argument da je to ipak jednokratna pojava. Također treba prihvatiti da je 'euro ključna vrijednost europskog zajedništva'. U vremenima kad se preko europskih leđa tuku uvijek dvojbena američka demokracija s ruskom (i kineskom) autokracijom, europske vrijednosti, koliko god kaotično bilo njihovo usklađivanje, nekako izgledaju najmanje neprihvatljivo. Zato i pristupanje Hrvatske kao dvadesete zemlje koja uvodi euro unutar EU ipak ima značenje. Bit će zanimljivo pratiti buduću koordinaciju Europske komisije i Europske središnje banke. Kratkoročno u ublažavanju krize koja se širi Europom, a srednjoročno u usklađenim politikama razvoja članica Europske unije, ponajprije onih koje su uvele euro.

Za društva, zemlje i njihove elite koji ne uspijevaju osmisliti ozbiljno viđenje svoje budućnosti predavanje ekonomskih poluga samostalnosti institucijama EU logičan je potez. U to se uklapa i zamjena nacionalne valute eurom.