Zamka vođenja Hrvatske prema franšiznome modelu

Hinina vijest od prije nekoliko dana počela je ovako: ‘Premijer Andrej Plenković izrazio je zadovoljstvo izvješćem Moody‘sa, jedne od vodećih svjetskih rejtinških agencija, koja u svome najnovijem izvješću Hrvatskoj potvrđuje kreditni rejting Baa2, a izglede za daljnje kretanje rejtinga mijenja iz stabilnih u pozitivne. –​ Moody‘s potvrđuje gospodarsku i financijsku stabilnost Hrvatske, ali i učinkovitost institucija i upravljanja, osobito u pogledu ispunjenja kriterija za ulazak u europodručje i provedbu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) – istaknuo je premijer.‘

Podizanje kreditnog rejtinga svakako je pozitivna vijest. Ali otvara i neka pitanja. Ako je napredak tako velik, kako to da Hrvatska i uz neviđeni poguranac EU fondova i dividende ulaska u šengenski i europrostor i dalje ne uspijeva ostvarivati stope rasta BDP-a više od tri posto na godinu?

Zamke tuđih recepata

Jedan od mogućih odgovora jest da smo svi zajedno upali u zamku rasta prema franšiznome modelu. Prepisivanje tuđih gotovih rješenja ulijenilo je vlade, ekonomiste i društvo u cjelini. Već četrdeset godina, još od vremena posljednje faze socijalizma, ali nastavljeno i u samostalnoj tranzicijskoj ekonomiji, rast i pokušaj razvoja Hrvatske svodi se na ispunjavanje uvjeta koje postavljaju različiti davatelji makrofranšiza.

U prvo vrijeme bili su to MMF i Svjetska banka. Onda je glavni franšizer, u fazi kandidature za članstvo u EU-u, postao Bruxelles. Franšiza se uz male izmjene nastavila i nakon formalnog primanja u Europsku uniju. Onda je aktualna postala franšiza eura, koju daje Europska središnja banka. Tu je i franšiza ulaska u šengensko područje. A najnovija franšiza koju aktualna vlast želi ‘kupiti‘ jest ona koju daje OECD. ž

Franšize su pojam iz poslovnog života tvrtki. Ali njihova se logika može primijeniti i na države. Evo jednoga nasumce odabranog objašnjenja što je to franšizno poslovanje: ‘Kad odlučite kupiti franšizu, obje strane (davatelj i vi kao primatelj franšize) potpisujete franšizni ugovor kojim se definiraju međusobna prava i obveze. Osnovna je obveza franšizodavca ne samo da vam osigura licenciju (prava) i time omogući legalnost poslovanja pod njegovim brendom nego i da konstantno prenosi znanje o vođenju posla tijekom trajanja franšiznog ugovora. S druge strane, osnovna obveza vas kao franšizoprimca poštovanje je prenesenih pravila ponašanja i – plaćanje franšizne naknade.‘

Primijenjeno na članstvo Hrvatske u EU-u, ili izgledno učlanjenje u OECD, sve što se u prethodnom odlomku odnosi na prava i obveze franšizodavaca i franšizoprimaca u biznisu vrijedi i za odnose između međunarodnih institucija s jedne strane i države kakva je Hrvatska s druge strane. Ali identična su i ograničenja.

Kao i poduzeća u kojima ne postoje volja i snaga da sama ustroje poslovne procedure, osmisle vlastiti proizvod ili uslugu i samostalni razvoj, tako i države koje same nemaju viziju i ne uspijevaju uvesti praksu modernog upravljanja i razvoja primjenjuju recepture svjetskih brendova (MMF, EU, ECB, OECD) da uvjere domaće aktere u pristojnije ponašanje i prihvaćanje pravila. S te strane, franšize koje je Hrvatska ‘kupovala‘ posljednjih četrdeset godina bile su korisne. Prihvaćena su mnoga pravila. Istina, mnoga samo na formalnoj razini. Franšizodavci često uzimaju zdravo za gotovo da će se, kad se u Hrvatskoj prihvati neki reformski zakon, on i primjenjivati. A možda računaju i na ovo: neka se i polovično primijeni, i to je napredak.

Probuditi ekonomiste

Negativna strana ovisnosti o franšizama, kao i u biznisu, opasnost je od upadanja u fazu alibija. Premda pravila, primjerice Europske unije, ostavljaju prostora za samostalno osmišljavanje dijela ekonomskih politika, a osobito dugoročnijeg osmišljavanja razvoja neke zemlje, domaći akteri predaju se vožnji linijom manjeg otpora. Bruxelles sve propisuje, nema smisla mučiti se s promišljanjima. To je, primjerice, vidljivo i u produkciji ekonomskih radova. Uz neke časne iznimke, velik dio ekonomista danas piše o efemernim temama. Ili su samoograničeni time da je okvir zadan, pa čemu se mučiti? Nakon 31. savjetovanja Društva ekonomista u Opatiji prošloga tjedna i naznaka da novo vodstvo namjerava potaknuti struku iz letargije, možda bar na toj razini počne izvlačenje iz franšizne uljuljkanosti.

I na kraju, ne treba zaboraviti da, kao i u biznisu, tako i u međunarodnoj politekonomiji davatelji franšize ipak žele zarađivati više od primatelja. I tu se plaća franšizna naknada premda nije tako jasno vidljiva kao u poslovnim odnosima. Ni u slučaju državnih franšiza nema besplatnog ručka.