Danas više nije riječ o tome trebaju li granice članica EU-a biti otvorene prema ilegalnim migrantima, već kako iseliti one koji su u EU došli zahvaljujući ‘otvorenim vratima‘, a nisu se integrirali u društvo i tržište rada, nego postaju sve veći problem državama primateljicama
Omiljeni poljski političar u Bruxellesu i aktualni poljski premijer Donald Tusk ovih je dana navodno iznenadio središnjicu EU-a. Najavio je da će Poljska privremeno suspendirati pravo na azil ilegalnim migrantima koji pokušavaju ući u Poljsku iz Bjelorusije. U skladu sa svojom proeuropskom orijentacijom dodao je i da će za svoj plan pokušati dobiti suglasnost Bruxellesa.
Objasnio je planirani potez time što uz pomoć ilegalnih migranata Putinova Rusija i Lukašenkova Bjelorusija kao njezina produžena ruka vode hibridni rat protiv Poljske i EU-a, ugrožavajući i poljsku i europsku sigurnost. Zbog takvih je stajališta prema migrantima bivša poljska konzervativna vlada za briselsku administraciju bila crna ovca EU-a, portretirana je kao najveća neprijateljica europskih vrijednosti. No Tuskov plan, koji podrazumijeva ukidanje prava na azil određenoj skupini migranata, prešutno je primljen na znanje. Tek su iz odjela za ljudska prava nešto promrmljali da to ‘ne dopušta potpuno poštovanje međunarodnih standarda ljudskih prava‘... Geopolitički i sigurnosni razlozi dobili su prednost.
Korist djelomična i kratkoročna
Prešutno odobravanje Tuskove suspenzije prava na azil zbog obrambeno-sigurnosnih razloga samo je najnoviji u nizu primjera drastičnog zaokreta EU-a u politici prema ilegalnim migracijama. Njemački je kancelar Scholz kao zaštitu od tražitelja azila suspendirao Šengenski sporazum prema susjednim državama, Italija je potiho počela ‘izvoziti‘ tražitelje azila u prihvatne centre u Albaniju, Austrija ide prema konceptu tvrđave za ilegalne migrante, Finska im planira oduzeti pravo na zdravstvenu skrb, Švedska planira platiti 30.000 eura svakom ilegalnom imigrantu koji se želi vratiti u domovinu…
Danas više nije riječ o tome trebaju li granice članica EU-a biti otvorene prema ilegalnim migrantima, već kako iseliti one koji su u EU došli zahvaljujući ‘otvorenim vratima‘, a nisu mogli ili se nisu ni željeli integrirati u društvo i tržište rada, nego iskorištavaju pogodnosti koje im pruža dugotrajni proces traženja azila i postaju sve veći problem državama primateljicama. Neodgovorni politički eksperiment s ljudima i državnim granicama očito se bliži kraju. Što su rezultati i posljedice?
Jedan od istinskih motiva za otvaranje granica masovnom dolasku izbjeglica/migranata bio je nedostatak radne snage u zapadnim europskim državama, poglavito u Njemačkoj. Humanitarna kriza zbog rata u Siriji bila je donekle motiv, ali velikim dijelom i pokriće za masovni ‘uvoz‘ ljudi, mahom iz muslimanskih zemalja, bez provjere i bez kontrole, koji je otvorila bivša njemačka kancelarka Angela Merkel. Jesu li tako Njemačka i druge zapadnoeuropske zemlje riješile problem nedostatka radne snage u svome gospodarstvu?
Djelomično i vrlo kratkoročno jesu: što u legalnoj, što u sivoj ekonomiji. No pokazalo se da među migrantima ipak ne dominiraju Merkelini ‘doktori i inženjeri‘ koje je iz Sirije prognala tadašnja tzv. Islamska država, već upravo suprotno – da se među njima nalaze i militanti poražene Islamske države, koji ulaze u EU kao ‘tinejdžeri‘ bez identiteta. Pokazalo se i da mladi muški migranti iz muslimanskih zemalja poput Afganistana ili Jemena nisu idealan izbor za njegovatelje u domovima za treću dob i ustanovama za palijativnu skrb.
Negativne posljedice dugoročne
Negativne posljedice ‘otvorenih granica‘ mnogo su veće. Otvaranjem granica Njemačka odnosno Europska unija dopustile su iliberalnim istočnjačkim režimima poput Erdoğanove Turske ili Ali Hamneijeva Irana da uz pomoć migranata provode svoje projekte islamizacije Europe i daljnje radikalizacije islama u Europi. S nekontroliranim dolaskom tolikih ljudi koji čekaju rješenje svojeg statusa (azil) Europska unija uvezla je najrazličitije vrste kriminala – od terorističkih napada do silovanja i trgovine drogom. Stvorila je nesigurnost u svojim gradovima, proširila gradske četvrti u koje policiji nije uputno ulaziti, umnogostručila je kriminal iz antisemitskih pobuda, polarizirala je političku scenu u nizu europskih država proizvevši uspon krajnje desnice koja je pak pokrovitelja našla u Vladimiru Putinu. Osiromašeni su mirovinski i socijalni fondovi u nekadašnjim državama blagostanja na račun domaćeg stanovništva, što potiče novo nezadovoljstvo.
No stvaranje Europe tvrđave i vraćanje migranata kojima je odbijen azil neće poništiti te posljedice neodgovornog eksperimenta s ljudima, društvima i tradicionalnim vrijednostima europskih država. Europa žurno treba novi razvojni model. I novu političku elitu koja će ga osmisliti i provesti.