Počelo je prosvjedom farmera, traktorskom opsadom Brandenburških vrata u Berlinu i blokadom svih važnijih autocesta diljem zemlje. Dok ovo pišem, očekuje se da do kraja tjedna u prosvjede organizirano krenu vlakovođe, liječnici, kamiondžije…
Kad Njemačka kihne, cijela se Europa osjeća bolesno. To je tek jedna od varijanti poznate uzrečice koja pokazuje na fatalnu ovisnost Europske unije, odnosno njezinih država članica, o zdravlju njemačke države i poglavito njemačkoga gospodarstva. Nakon niza neugodnih najava – gospodarske recesije, unutarnje nesigurnosti, političke radikalizacije – Njemačka je ovoga tjedna ušla u fazu otvorene vrućice.
Počelo je prosvjedom farmera, traktorskom opsadom Brandenburških vrata u Berlinu i blokadom svih važnijih autocesta diljem zemlje. Dok ovo pišem, očekuje se da do kraja tjedna u prosvjede organizirano krenu vlakovođe, liječnici, kamiondžije… Svatko prosvjeduje zbog specifičnih razloga: farmeri su blokirali prometnice jer je vlada najavila prestanak subvencioniranja cijene goriva za poljoprivrednu proizvodnju, što doživljavaju kao napad na domaću poljoprivredu, a u korist jeftinog uvoza nekvalitetne robe. U dramatičnijoj verziji – kao kraj njemačke poljoprivrede. Vlakovođe su najavili štrajk zbog niskih plaća, liječnici jer smatraju da više nije moguće održati postojeću razinu zdravstvene skrbi bez povećanja proračunskih sredstava… Očekuje se da će se popis prosvjednih skupina i njihovih specifičnih zahtjeva i dalje širiti, a već je i za dosadašnje zahtjeve državni proračun pretijesan.
‘Ne, hvala!‘ AfD-u
Valja primijetiti i po čemu su njemački prosvjedi različiti od onih koje smo prošlih godina gledali u drugim državama stare i nove Europe. U seljačkoj buni na njemački način farmeri nisu unajmili vođu prosvjeda povukavši ga s gradilišta u drugoj državi kao, primjerice, nedavno u Hrvatskoj. Nemaju zahtjeve poput ‘Scholze, odlazi!‘ Iako mnogi vjerojatno to žele. Ali ni kancelar Olaf Scholz (SPD) nije izišao ispred njih, podsjećao ih što im je sve prošlih godina ‘dao‘ (uključujući jeftino subvencionirano gorivo) i obećao da će im dati sve što traže. Samo ako sklone traktore. Ni njegov glavni politički oponent Friedrich Merz (CDU) nije im (u maniri hrvatskih oporbenih političara) obećao ispuniti zahtjeve za produljenje subvencija kad i ako dođe na vlast, već im je obećao samo fleksibilniji pristup njihovu ukidanju.
Naime, i Scholz i Merz, a i prosvjednici, znaju da je iznad njih Ustavni sud, koji je potkraj prošle godine presudom zabranio da vlada prenamijeni oko šezdeset milijardi nepotrošenih eura iz COVID fonda u fond za zelenu tranziciju (čitaj: subvencije farmerima) jer bi time prekoračila njemačku samonametnutu zakonsku granicu proračunskog deficita. Na vladi je da se snalazi unutar tih proračunskih granica. Ako usporedimo ove njemačke prosvjede s prosvjedima francuskih ‘žutih prsluka‘ otprije nekoliko godina, njemački izgledaju kao organizirani sindikalni izleti nasuprot francuskoj revoluciji. I u Njemačkoj je politika pokušala ubrati svoj profit na prosvjedima. Prosvjednicima se na nekim mjestima pridružio krajnje desni AfD, koji u posljednjih godinu dana bilježi snažan uspon. No sami su mu prosvjednici poručili: ‘Ne, hvala!‘
Zelena groznica
Upravo zbog svoje racionalne i strukturirane prirode i vrlo specificiranih zahtjeva njemački prosvjedi pokazuju svu dubinu krize (do)sadašnjega gospodarskog modela, kojem je nužno resetiranje, i pokazuju smjer kojim bi se ta promjena mogla događati. Nakon što je poslije ruske invazije na Ukrajinu EU potpuno redefinirao i promijenio svoju energetsku politiku, što je u Njemačkoj bila osobito drastična promjena, na redu je, očito, redefiniranje i transformacija zelenih politika. No njemački farmeri nisu vikali: ‘Dolje EU!‘ Njihovi prosvjedi usmjereni su prije svega protiv međunarodnih zelenih lobija koji uz asistenciju birokratskih struktura EK-a i država članica donose i provode politike koje uništavaju domaću poljoprivrednu proizvodnju. Ne samo u Njemačkoj već i u drugim državama EU-a.
Kao dosadašnja europska, pa i svjetska prvakinja u zelenim industrijama Njemačka će, očito, predvoditi i transformaciju zelenih politika, odnosno usklađivanje s vlastitim poljoprivrednim sektorom. Svojevrsni povratak na stanje prije zelene groznice. Ostale države članice čeka slična prilagodba, vjerojatno uz različit nacionalni folklor, ali i uz nametanje veće proračunske discipline. Odnos između globalnih zelenih politika i domaće poljoprivrede bit će, sigurno, uz migrantske politike, ključna tema proljetnih izbora za Europski parlament. U tom je kontekstu zanimljivo što su njemački farmeri odmah dobili potporu poljskih, francuskih i nizozemskih farmera. I da, oni nisu protiv EU-a. Već su za EU drukčijih politika.