Digitalizacija pravosuđa u Hrvatskoj ozbiljno zaostaje, pogotovo u usporedbi s članicama Europske unije
Nedavno sam intervjuirao sutkinju Trgovačkog suda u Zagrebu Ivu Buljan. O mnogo smo tema razgovarali i toliko je toga rekla da sve nije, nažalost, moglo stati u intervju, no za ovu bih kolumnu mogao izdvojiti još neke dijelove razgovora o (ne)digitalizaciji pravosuđa, koje ozbiljno zaostaje, pogotovo u usporedbi s članicama Europske unije, čak i onima za koje to ne bismo pomislili.
Kad smo došli na razgovor, moram priznati da sam očekivao ipak nešto reprezentativniji prostor za suce Trgovačkog suda u Zagrebu s obzirom na to da pokriva više od pola registriranih kompanija u zemlji. Ljubazna sutkinja srdačno nas je primila u svojoj sudnici u kojoj smo uspjeli naći mjesto na koje ćemo sjesti i porazgovarati. Uz isprike rekao sam joj: ‘Nemojte se ljutiti, ali i ova sudnica u kojoj razgovaramo, da tako kažem, nije baš reprezentativna.‘ A zaista nisam čovjek koji primjećuje detalje u nečijoj kući, primjerice jesu li mu čisti prozori ili je li namještaj po ukusu… Sutkinja se nasmijala rekavši mi da ću čitateljima teško predočiti atmosferu tog prostora. ‘No i taj prostor mnogo govori o nama‘, dodala je, ‘jer u Trgovački sud u Zagrebu ne dolaze samo poslovni ljudi iz Hrvatske nego i iz drugih zemalja svijeta‘. Unatoč nedostatku prostora, kad je riječ o našim ljudima, neće na to gledati toliko negativno jer su se naviknuli.
Rumunjska kao uzor
‘To je pomirenost, da kažem stoicizam, koji se utkao duboko u svakog od nas, ali kada direktori stranih kompanija uđu u sudnicu, kao da najprije pomisle da su ušli u sučev kabinet u kojem on inače pije kavu i puši te da će se tek preseliti u sudnicu u kojoj će se održati rasprava. Zamislite suca koji se zato osjeća neugodno pred strankama. To vam je kao da vam netko uđe u nepospremljeni dom, odmah ste u podređenom položaju. I onda još te stranke iz inozemstva vide suca u njegovoj privatnoj odjeći jer suci u Hrvatskoj nemaju sudačku odjeću, togu (posebna vrsta odjeće koju nose suci, naziv potječe iz antičkog Rima, nap. a.). Bila sam u gotovo svim sudnicama naprednijih država članica Europske unije, mislim da suci tako sjede samo na jugu Italije. U Rumunjskoj imaju tonsko snimanje, golema je sudnica u arhitektonskoj zgradi, sudac je uvijek na povišenom položaju jer je on taj koji odlučuje o argumentima stranaka i sjedi ispod državnoga grba.‘
Sutkinja Buljan nastavila je govoriti o togi obrazloživši da u njoj suci i pravosuđe svima šalju poruku da oni u tom trenutku nisu osobe, nego sud, odnosno da predstavljaju sudsku vlast. Sudačka toga ne zahtijeva velik novac, što znači da ne bi bio problem nabaviti je za suce u Hrvatskoj, no, veli Buljan, upravo nam to govori da uopće ne postoji svijest o potrebi čuvanja dostojanstva sudstva. Uostalom, koliko je pravosuđe zapušteno, sugovornica ilustrira podsjećajući na riječi pokojnog predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića: ‘Kada dođete u neki mali grad, potražite najlošiju zgradu. To je sud!‘
Digitalizacija na dugom štapu
Možda se nekomu to čini pretjerivanjem, ali sudačka toga zaista bi bila ne samo odjeća nego i jasan pokazatelj da su stranke svjesne da su ušle u ozbiljnu instituciju tako važnu za našu zemlju. Ali čak da se i uvede ta posebna odjeća, neka mi oproste suci, bio bi to pomalo komičan prizor s obzirom na prostor u kojem rade. Nakon razgovora sa sutkinjom pokušao sam zamisliti menadžera neke strane kompanije koji zbunjeno traži mjesto u sudnici na koje bi sjeo te nekakav stolić na koji bi njegov odvjetnik stavio dokumentaciju. Možda čovjek u prvi tren ne bi ni bio svjestan da je suđenje počelo, očekujući svaki čas da se prebace u veliki prostor. I onda mi zvuči smiješno kad se govori o digitalizaciji pravosuđa jer svjedočeći o takvim uvjetima rada hrvatskih sudaca, jasno je da je i digitalizacija na dugom štapu, o čemu je sutkinja Buljan govorila u Lideru.
POST SCRIPTUM
Osim digitalizacije i problema s radnim prostorom, sutkinja je govorila i o uvođenju tonskog snimanja. ‘Nemamo tonsko snimanje, nego moja suradnica tipka u zapisnik koji ja parafraziram, pa dok ona to tipka, gubimo sate i sate na raspravi. Ne znam zbog čega se suci boje tonskog snimanja. U arbitraži je to normalno. Prigovaralo se kako nećemo znati tko govori, a to se riješi tako što na početku rasprave naznačite tko govori. Drugih prigovora nema, osim možda financijskih jer bi sudove trebalo opremiti tom opremom‘, objasnila je Buljan. Inače, kad smo dogovarali intervju, nisam očekivao da će sutkinja Iva Buljan biti toliko otvorena, jasna i spremna na samokritiku pravosudnog sustava i kritiku prema onima koji su dužni stvoriti dobre uvjete rada. Mislim da svi u pravosuđu trebaju obratiti pozornost na njezine primjedbe.