Poslodavci koji su dužni plaćati trošak izostanka radnika zbog bolesti do 42 dana zapravo plaćaju još jedan parafiskalni namet
Nedavno je na dnevniku jedne nacionalne televizije emitiran prilog o bolovanjima u Hrvatskoj koja jako skupo stoje poduzetnike. Istina je da je to, nažalost, vječita tema, ali moramo joj se svako malo vraćati jer usprkos svim razumnim apelima posljednjih desetljeća sve vlade ostale su nijeme na vapaje poslodavaca, koji moraju snositi troškove bolovanja do 42 dana.
Svi mi koji smo i prije pisali o tome, znali smo da su ti troškovi preskupi, međutim, moram priznati da su me prije nekoliko mjeseci, kada sam intervjuirao predsjednika Uprave Hrvatske pošte Ivana Čulu, frapirale njegove riječi kako ta državna kompanija na godinu zbog neopravdanih bolovanja gubi između 12 i 15 milijuna eura! To je zbroj svih mjesečnih plaća njezinih radnika. A gdje su još ona opravdana bolovanja?! Inače je, rekao je, deset posto radnika Hrvatske pošte stalno na bolovanju. To je zastrašujući podatak
Konkretno pitanje
Iako tvrtka Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (HZZO) stalno šalje zahtjeve za kontrolu bolovanja, vrlo se često dogodi da se baš u tom trenutku bolovanje zatvori, pa i to pojačava sumnju da mnogi muljaju. I sada se treba pitati može li HZZO biti agilniji u ta prva 42 dana, kad ne snosi trošak bolovanja. O tome bi se moglo razgovarati s ljudima u Zavodu, ali država može pomoći i na drugi način da se poslodavci riješe toga, kako mi je prije nekoliko godina rekao jedan od njih, parafiskalnog nameta.
Budimo konkretni pa postavimo pitanje Vladi premijera Andreja Plenkovića: Je li napokon došlo vrijeme da se ona preduga 42 dana bolovanja na teret poslodavca skrate, i to radikalno? Nedavno je Udruga Glas poduzetnika (UGP) napisala pismo Plenkoviću u kojem traži da poslodavci snose trošak bolovanja za prvih pet dana, a ostalo neka plaća HZZO. UGP smatra da je besmisleno da poslodavac plaća prvih 42 dana bolovanja za zaposlenika, pogotovo zbog toga što mjesečno na svaku bruto plaću plaća zdravstveno osiguranje od 16,5 posto, podsjetivši na to da je u drugim zemljama članicama Europske unije broj tih dana mnogo manji. Najmanje dana bolovanja na teret poslodavca ima Litva – samo dva; Bugarska i Italija tri dana, Estonija, Irska i Rumunjska pet dana, Slovačka deset, Češka četnaest, Švedska te Norveška petnaest dana.
– U ovom trenutku Hrvatska je znatno iznad prosjeka EU-a prema broju plaćanja bolovanja na račun poslodavca, kao i prema broju tzv. lažnih bolovanja, a daleko ispod prosjeka Unije prema produktivnosti rada. To se mora promijeniti odmah – vele u UGP-u.
Šansa za reformu
Četiri su razloga da se teret bolovanja za poslodavce ograniči na pet dana. Prvi je taj da bi se tako smanjilo financijsko opterećenje poduzetnika – posebno za male i srednje tvrtke. Ujedno se na taj način povećava konkurentnost hrvatskoga gospodarstva jer u okružju, npr. Austriji, Njemačkoj, Sloveniji, bolovanja ne padaju toliko na teret poslodavca. Ostala dva razloga tiču se države jer bi se potaknulo odgovornije upravljanje zdravstvenim sustavom zato što bi država preuzela veću kontrolu nad izdavanjem i trajanjem bolovanja, što bi (ako računamo da su odgovornost i savjesnost onih u HZZO-u na visokoj razini) smanjilo zloupotrebe. Logika je posljednjega da će država, financira li veći dio bolovanja, imati i veći interes za kontrolu opravdanosti.
Budimo otvoreni, trošak bolovanja za poslodavce od 42 dana doista jest parafiskalni namet. Istina, nije lako prelomiti i donijeti takvu odluku te drastično smanjiti broj dana (barem na deset) jer će to znatno povećati stavku HZZO-ova troška. Međutim, često čujemo premijera Plenkovića kako se hvali postignućima svoje vlade, kako nam gospodarstvo raste, pa ako je to zaista tako, onda je upravo sada prilika da se upustimo u tu reformu. Naime, u reforme se ide kad gospodarstvu ide bolje, ne čekajući da dođe recesija, kad je za njih kasno.
POST SCRIPTUM
Prije četiri godine, kad se zahuktala priča o reformi zdravstva u Hrvatskoj, iz Ministarstva zdravstva potekla je suprotna ideja – da se HZZO oslobodi obveze pokrivanja plaća zaposlenima dok su na bolovanju. O tome smo pisali u ‘Pravdi‘ upitavši se tko bi onda snosio troškove. Ako bi to bile osiguravajuće kuće, onda bi opet poslodavci to plaćali u sklopu premija, koje bi možda bile i veće ako bi tko više puta bio na bolovanju. Druga je opcija bila, pisalo se u medijima, da poslodavci plaćaju cijeli trošak bolovanja, no tadašnja Plenkovićeva vlada ocijenila je da bi to bio preradikalan potez pa se, srećom, od toga odustalo. Ipak, i taj primjer govori koliko će poslodavcima biti teško riješiti se toga parafiskalnog nameta.