Na javnoj dražbi u stečajnom postupku na trgovačkom sudu tvrtka je kupila vrijednu nekretninu, platila milijunsku cijenu i nakon izdanog dopuštenja za uknjižbu upisala se u zemljišne knjige. No nakon nekog vremena stiže prigovor državnog odvjetništva, vlasništvo se briše iz zemljišnih knjiga i država odbija vratiti novac koji je uzela i potrošila
Nema baš nikakve dvojbe da je percepcija pravosuđa u javnosti vrlo niska. Ipak, drugo je prosudba, objektivna prosudba o pravosuđu koja će uzeti u obzir sve dostupne činjenice i argumente te nakon toga iz njih izvesti zaključak. Pri tome treba otkloniti sve ono što pretvara pravosuđe u neku vrstu svete krave kojoj se ne smije ništa prigovoriti, koja je odgovorna samo sama sebi i koja u krajnjoj liniji i postoji samo radi sebe same.
Treba također napraviti jasnu razliku između pokušaja nedopuštenog utjecaja na pravosuđe i konstruktivne kritike bez obzira na to do kojih će se prijedloga doći de lege ferenda. Naravno da će kritika najčešće biti potaknuta konkretnim slučajem koji će poslužiti kao povod, ali uvijek mora postojati načelna rasprava koja će iznjedriti (ako se za to pronađu razumni razlozi) nova normativna rješenja koja će vrijedi za sve i biti objektivno poboljšanje u odnosu na aktualno stanje.
Što se ne smije dogoditi
Vrlo često čuju se prigovori na račun kritika sudskih odluka jer da je to nedopušteni pritisak na pravosuđe. Sigurni smo da je to netočna teza. Naime, to jest pritisak, ali onaj poželjni i dopušteni pritisak koji potiče sve na zakonit rad i zakonito (pravo)suđenje. Nije normalno da se ono loše ne kritizira, jednako kao što ono dobro treba hvaliti. Unutar onoga lošega što treba kritizirati, uza sve rizike koje to nosi za one koji se prihvate toga nezahvalnog posla, treba razlikovati negativnosti, kojih prema zakonu velikih brojeva mora biti, i ono što je dio tzv. abecede prava i što se, jednostavno, ne smije dogoditi vrhunskom stručnjaku, odnosno sucu. Ako se dogodi ovo drugo, ponovno treba razlikovati dvije situacije: jedna je nedovoljno znanje, druga je golema preopterećenost predmetima, zbog čega se dogodila površnost, i tek je treća (sigurno najrjeđa) zla namjera.
Povod ovom tekstu slučaj je koji se ubraja u abecedu prava, ali odgovor na pitanje koji je razlog takva postupka suda ipak premašuje mogućnosti ovog teksta i zadatak je onih koji se bave odgovornošću sudaca da uz temeljito ispitivanje svih okolnosti donesu svoju odluku, ma kakva ona bila. Evo o čemu je riječ.
Oprali odgovornost suca
Na javnoj dražbi u stečajnom postupku na trgovačkom sudu vrijednu nekretninu kupilo je trgovačko društvo koje je ponudilo i poslije i platilo najvišu cijenu, nakon čega mu je predan i posjed i izdano dopuštenje za uknjižbu. Kupac se uredno uknjižio u zemljišne knjige i počeo se pripremati za dobivanje dozvola za građenje, a stečajni sud raspolagao je kupnjom i namirivao stečajne vjerovnike. Nažalost, prije početka gradnje žalbeni je zemljišnoknjižni sud na prigovor državnog odvjetništva (koje po zakonu zastupa RH) naložio brisanje kupca iz zemljišne knjige zato što prodane nekretnine nisu procijenjene u temeljnom kapitalu stečajnog dužnika. Šokirani kupac, koji nigdje u svijetu, pa ni u Hrvatskoj, nije dužan biti pravni stručnjak, a još manje pravni stručnjak stručniji od stečajnog upravitelja i stečajnog suca, zatražio je da mu se vrati novac, što je odbijeno. Povrat novca s propisanim zateznim kamatama zatražio je i tužbom. Tužena je država preko svojega zakonskog zastupnika odbila plaćanje, pri čemu je izjavila da je tužitelj, odnosno kupac, pravo vlasništva stekao izvorno od suda na temelju rješenja o dosudi pa svoje pravo može ostvariti neovisno o trećima i da mu je država spremna u svako doba omogućiti upis prava vlasništva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je odbio novčani zahtjev kupca uz vrlo jasno, izričito stajalište da nije bilo ni nezakonitog ni nepravilnog rada suda (suca).
Ping-pong s kupcem
Očajan, kupac je osim zahtjeva za dopuštenje revizije tužbom zatražio upis prava vlasništva na kupljenoj nekretnini. U tom je postupku isto državno odvjetništvo koje je u onome prvom postupku iskazivalo da će odobriti upis prigovorilo tužbenom zahtjevu i on je na razini prvoga stupnja odbijen.
Dakle, država s kupcem igra ping-pong i uopće ne shvaća da siječe granu na kojoj sama sjedi. I bez ovoga slučaja Hrvatska je nisko na popisu država koje podupiru investicije. Kada drugi vide da je milijunski iznos od prodaje država naplatila i potrošila, da ga odbija vratiti i uredno uživa u vlastitoj uknjižbi odbijajući je dopustiti kupcu, prvo što nam pada na pamet svjetski je poznati pisac Franz Kafka. Nažalost, ovo nije ni 'Proces' ni neki drugi njegov roman, ovo je okrutna hrvatska stvarnost.