Za iznos koji se godišnje zamrači u samo jednom od aktualnih velikih predmeta mogli biste legalno cijelo pravosuđe obuti u Vuittonove cipelice, odjenuti u dizajnerske krpice i damama dodati set Guccijevih torbica. Ali oni su i izabrani tako i takvi da u prave i velike predmete ne diraju
Zdravko Mamić preko noći je postao najutjecajniji hrvatski influencer. Svaku njegovu objavu iz bosanskohercegovačkoga pravosudnog egzila javnost dočekuje sa zanimanjem, a njegovi bivši prijatelji i pajdaši iz pravosuđa i politike sa strepnjom. Čije poklon-cipelice, torbice ili satovi, čija će se vesela druženja naći u sljedećoj objavi pravomoćno osuđenoga nogometnog menadžera?
To su pitanja koja danas zadaju glavobolje hrvatskoj pravosudnoj i političkoj (kvazi)eliti. Jer Mamić je, očito, odlučio povući za sobom sve one koje je prema zajedničkim pravilima igre podmićivao ili im je naglašeno ugađao zato što su tako nalagala neformalna, ali uhodana pravila igre.
I sada kada je (izigrani) Mamić progovorio, onako brutalno izravno kako je to njemu svojstveno, svi su odjednom iznenađeni. Pa je li moguće da je naša sudbena vlast baš tako nisko pala? Je li moguće da se ‘časne suce‘ korumpira (da ne kažem kupuje) Vuittonovim cipelicama, Guccijevim torbicama, raznim dizajnerskim krpicama, zajedničkim dernecima i baš banalno priprostim putovanjima za pripadajuće im dame? Ili, za one zahtjevnije i uzvišenije – jednostavno novcem u vreći ili u torbi?
Što su političari zaboravili
A ja se pitam: je li moguće da svi ti koji se danas čude, a već su godinama ili desetljećima politički akteri, nisu dosad čuli da je sudbena vlast (zajedno s DORH-om, da ne zaboravimo) najveći hrvatski problem? Da je to najveća zapreka da Hrvatska postane ne savršena, već neka prosječna demokratska pravna država, sa svim problemima demokratskih deficita koje danas dijele mnogo starije demokracije od hrvatske?
Je li moguće da se ne sjećaju kako je pravosuđe bilo glavna zapreka ulasku Hrvatske u EU i kako je posljednjih godina zbog neefikasna i korumpirana pravosuđa Hrvatska na uvjerljivu začelju među članicama EU? Je li moguće da im nije barem u priči, ako već nisu čitali, poznato SOA-ino javno godišnje izvješće otprije nekoliko godina prema kojem je dvadesetak hrvatskih sudaca izravna opasnost za nacionalnu sigurnost?
Je li moguće da ne poznaju barem jednog odvjetnika izvan te političko-sudbene hobotnice koji će im nacrtati zašto danas ni jedan odvjetnik u građanskim parnicama (a to su one gdje se vrti novac i koje nisu javno eksponirane) uopće ne može predvidjeti presudu? I u bivšemu jednopartijskom sustavu i u prvih petnaestak godina višestranačja mogli su to predvidjeti s devedesetak posto sigurnosti. Jer poznavali su i zakone i političku moć koja stoji iza suprotne strane. Danas se pak zakoni mijenjaju prema potrebama, a zakulisna politička moć (ili tko je komu koliko cipelica) više nije isključivo partijski odnosno stranački definirana. Prikrivenija je. Je li moguće da ne poznaju baš nikoga tko se našao u hrvatskome pravosudnom košmaru u kojemu usred suđenja spoznaje da kadija opet i tuži i sudi?
Licemjerni tvorci pravosudne kaljuže
Novi influencer Zdravko Mamić svojim objavama pokazuje koliko je korumpiranost hrvatskoga pravosuđa porazno plitka kaljuža. Par Vuittonovih cipelica i provod u Dubaiju. I pokazuje koliko je licemjerje političkih aktera koji su tu kaljužu stvorili, a sad se nad njom čude, zapravo duboko. Nakon Mamićevih objava svakako će biti nekih promjena u sudbenoj vlasti, koje su već i iznuđene. No bilo bi vrlo naivno povjerovati da je to istinska promjena, da je to ta slavna reforma pravosuđa. Pravosuđe se može istinski reformirati političkom voljom: bilo onom u državi bilo nekom nametnutom izvana.
Ta tobožnja iznenađenost nad Mamićevim objavama samo pokazuje koliko unutarnje političke volje nema i koliko se zaustavlja na floskuli ‘neka institucije rade svoj posao‘. Neke izvanjske prisile koja bi mogla protresti hrvatsko pravosuđe trenutačno također nema. Vjerovati da jedan pravomoćni osuđenik u bijegu može promijeniti pravosuđe, čista je iluzija. On može samo pokušati opravdati sebe i biti instrument za nečije (političke) obračune. Možda za još jedan obračun između dva politički kontaminirana pravosuđa: tzv. Šeksova i tzv. Josipovićeva.
Dok korupcijske Vuittonove cipelice prikrivaju da su negdje između DORH-a i sudova zaustavljeni zaista veliki kazneni predmeti, poput JANAF-a, Agrama, Vjetroelekrana – nema nade u istinske promjene. Za iznos koji se godišnje zamrači u samo jednom od navedenih predmeta mogli biste legalno cijelo pravosuđe obuti u Vuittonove cipelice, odjenuti u dizajnerske krpice i damama dodati set Guccijevih torbica. Ali oni su i izabrani tako i takvi da u prave i velike predmete ne diraju.