Želim potaknuti ljude da iznose svoje mišljenje i da u tome ustraju, naravno na afirmativan i pozitivan način.
Kad radite za druge – konja vežete gdje vam gazda kaže. To je generalno gledano ok, jer na kraju krajeva – gazda je odgovoran i za konja i za vas i za posljedice te odluke. No u tome postoji i kvaka koju smo prirodno i ljudski skloni zaboraviti ili kako bismo to stručno rekli – potisnuti.
Osim što konja trebamo vezati tamo gdje gazda kaže, pod uvjetom da ga ne trebamo gurnuti u grabu, trebamo reći i svoje mišljenje o načinu na koji ga vežemo, mjestu na koje ga vežemo i o trenutku u kojem ga vežemo. Ako ne zbog moralnih, etičkih i osobnih vrijednosti, a onda zbog toga što smo, kao netko tko konja vodi, hrani i brine se o njemu, dobili povjerenje da taj posao dobro radimo. Posao smo dobili najvjerojatnije zato što smo u tom poslu stručni, znamo o njezi i brizi za konja više od drugih ljudi i na kraju zato što nam je netko povjerio da se brinemo o konju.
Tako isto bi trebalo biti i u poslu. Radimo na određenom radnom mjestu, dobili smo povjerenje i ovlasti i vjerojatno smo za to i plaćeni. Bilo bi u redu da u skladu s tim preuzmemo i odgovornost. Odgovornost da kažemo svoje mišljenje kao profesionalac. Odgovornost da skrenemo pozornost na opasnosti. Odgovornost da ponudimo drugo rješenje, opciju ili prijedlog. Odgovornost da poduzmemo potrebne akcije. Odgovornost da taj posao napravimo najbolje što možemo. Odgovornost da damo sve od sebe.
Puno je tih odgovornosti, a treba samo vezati konja gdje ti gazda kaže!
Često slušamo
Rekao sam svoje mišljenje i dao prijedlog, ali gazda je odlučio drugačije. Čemu da se angažiram kad i tako netko drugi odlučuje!? Već sam tri puta digao glavu, ali jedino što dobijem je 'po glavi'.
Kažeš jednom što misliš gdje bi konja i kako trebalo vezati, ali gazda po svom. Kažeš drugi puta, ali gazda opet po svom. Kažeš treći puta i gazda opet po svom. Zašto uopće govoriti i četvrti i peti put kad će gazda opet po svom?!? Čemu se izlagati i riskirati da nas opet ne čuje, da naš prijedlog odbije i zanemari? Nije li lakše prihvatiti takvu situaciju i prešutiti svoje mišljenje?
Da, vjerojatno je lakše. Ali kvaka je u tome da… nije ispravno.
Kad smo preuzeli posao, preuzeli smo i odgovornost. Potpisom na ugovoru dali smo obećanje da ćemo opravdati to povjerenje i dati najbolje od sebe. Znači li 'najbolje' samo slušati i raditi kako gazda kaže? Za koga je to najbolje?
Odgovorni smo da i peti i šesti i … pedeset i šesti puta kažemo svoje stručno, profesionalno mišljenje. I kad nas nitko ne sluša i čini se da nas ne čuje. I kada je teško i kada se ne slažemo.
Taj gazda nas je zaposlio zato što imamo svoje mišljenje. I zato što usprkos svojoj odluci želi i treba čuti naše mišljenje. Zato nam, na kraju krajeva, daje plaću. Koji bi smisao bio da vas netko plaća kao stručnjaka, a uopće vas ne čuje? Koji bi smisao bio da nekoga plaćate kao stručnjaka a da ga uopće ne slušate?
Kao prava HRuša ja istinski vjerujem da svaki čovjek želi reći svoje mišljenje o poslu koji radi i zna. I želi da ga se čuje. Da to nije uvijek slučaj – istina je, ali to nas ne 'pere' od odgovornosti da kao profesionalci i stručnjaci iznesemo svoje mišljenje i stavove, damo prijedloge rješenja i koja god odluka bila – vežemo konja najbolje što možemo. Također vjerujem i da kada nekog plaćate – trebate čuti njegovo mišljenje. I možda ga nećete poslušati ni prvi ni drugi ni treći put…ali jednom hoćete.
I svih pedeset i pet neuvaženih mišljenja vrijedni su onog pedeset i šestog koje se čuje.
Odgovornost nam nitko ne može dati. Dati nam može povjerenje, slobodu i prostor za djelovanje. Odgovornost moramo preuzeti mi sami. Svatko od nas za sebe. Najbolje što znamo i umijemo.
Vaša HRuša,
Hrvojka Kutle