Priče o ljudima koji su se jedno jutro probudili odlučni da napuste zemlju u kojoj žive i rade, spakiraju stvari i krenu u nepoznato nas ili inspiriraju i tjeraju da im se divimo ili da u njihovim odlukama tražimo nedostatke. Nastojimo racionalizirati njihovo ponašanje i okarakterizirati ga kao nesmotreno, rizično, čudno i slično. Najčešće to ovisi o tome kakve sklonosti imamo mi sami i kako doživljavamo vlastiti život.
Kad mi je dugogodišnja prijateljica i kolegica Nadja Irena Fišić jednog dana izjavila da je odlučila ostaviti posao i s novim dečkom otići živjeti u Aziju, obrve su mi dotaknule plafon. Gradska ‘šmizla’ da se smuca po prljavoj Aziji? Ajde još neki produljeni godišnji, ali život? Nema šanse. Što je vrijeme više odmicalo i ona bila ustrajnija u svojoj odluci, to se i meni slika njih dvoje kako puštaju korijene na bijelom pijesku, u nekom ‘beach’ baru, činila sve bistrijom i prihvatljivijom. Na rastanku su oboje imali punu potporu za svoj ludi pothvat. Dovraga, čovjek se uvijek može vratiti matičnom gnijezdu!
Ljubav na prvi pogledPriča o dvoje Zagrepčana, Damiru Pavičiću (Mirdi) i Nadji Ireni Fišić (Fiši), nije priča o turbomladim ‘backpackerima’ koji ne mare za sutra. Kad su napuštali Hrvatsku, bili su friški ljubavni par, zato je to više njihova zajednička odluka da iza sebe ostave poslove i prijatelje u društvu bila dočekana s određenom skepsom. Mirda je vrlo pristojno zarađivao u građevinskom biznisu, a Fiša u novinarstvu. Možemo reći da su imali iznadprosječna primanja i nisu bili primorani ići trbuhom za kruhom. Prodali su njezinu vikendicu da priskrbe neku ušteđevinu i odlučili iznajmljivati svoja dva stana te na drugom kraju svijeta živjeti od njihove rente. Za Aziju su se odlučili nakon što su s prijateljima ondje proveli tri tjedna na putovanju Tajlandom. Privukle su ih čari Istoka i uvidjeli su da bi im novac od rente mogao biti dovoljan za život a da pritom ne moraju raditi nikakav posao. I tako su Mirda i Fiša 15. siječnja 2013. kupili avionsku kartu u jednom smjeru i okrenuli novu životnu stranicu, 16 tisuća kilometara daleko od svega što su do tada poznavali. – Naša je prvotna ideja bila da tri godine samo putujemo po jugoistočnoj Aziji i da se smjestimo ondje gdje vidimo da nam je najljepše. Međutim, nakon samo četiri mjeseca lutanja Malezijom i Tajlandom bilo nam je dosta. Kad stigosmo na Bali, bila je to ljubav na prvi pogled. Već smo drugi dan unajmili skuter i krenuli u potragu za dugoročnim smještajem, po mogućnosti udaljenim od turističkih središta. Upoznali smo čovjeka čiji je brat bio vlasnik resorta u Bukitu i dogovorili smo najam bungalova za 1500 kuna na mjesec. S obzirom na to da smo kod njega postali ‘starosjedioci’, dodatno nam je spustio najam na 850 kuna na mjesec, uključujući režije. To je skroman jednosobni bungalov s kupaonicom, velik 35 četvornih metara, s terasom. I to je sve što nam treba – govori Nadja. Svatko vozi svoj skuter čiji je najam 250 kuna na mjesec, a litra goriva stoji tri i pol kune. Za 10 kuna mogu prijeći 120 kilometara.
Kako zaraditi Prije odlaska na Bali u njihovim glavama vrtjele su se razne ideje o tome čime bi se u Aziji mogli baviti: od kupnje jeftinih bungalova za iznajmljivanje do držanja ‘beach’ bara. Sve te ideje brzo su pale u vodu kad ih je pljusnula realnost. Naime, nijedan bijelac na Baliju zakonski ne može biti vlasnik ni zemlje ni nekretnine. To može biti samo Indonežanin. Stoga, ako bijeli čovjek, koliko god imućan bio, želi kupiti zemlju ili kuću, mora za partnera uzeti Indonežanina. – Tako je jedna Australka u partnerstvu s Indonežaninom kupila zemlju i sagradila vilu vrijednu dva milijuna dolara. Na kraju ju je Indonežanin ‘izradio’ pa je ugovor morala proglasiti ništetnim. Indonežanin je završio u zatvoru, a ona je protjerana natrag u Australiju, bez ikakva prava na stečeno vlasništvo – dodaje Fiša. U Indoneziju se doselilo mnogo bijelaca koji imaju slične planove o gradnji bungalova, posebice iz SAD-a, Australije, Velike Britanije, Rusije. S njihovim ambicijama porasle su i cijene građevinskih radova. Poskupjela je i radna snaga na Baliju, koje nema dovoljno, zato se građevinci uvoze iz drugih zemalja. Uz to, na Baliju je u planu gradnja trkaće staze Formule 1, zato su cijene zemljišta i nekretnina jako narasle. Primjerice, dvosobna vila s bazenom stoji 120 tisuća dolara, a stranac je jedino može dobiti u koncesiju na trideset godina. Pod takvim uvjetima bijelci su se dosjetili mnogo jednostavnije i jeftinije varijante za zaradu: unajmiti vilu za dvije do tri tisuće eura na mjesec (najčešće na cijelu godinu) pa na crno turistima iznajmljivati pojedinačne sobe. I to je javna tajna. Ujedno je to najbolji način da se u ovom trenutku na Baliju zaradi novac. Budući da ljeto ondje traje 12 mjeseci, nema nikakvih problema s iznajmljivanjem soba za vrlo pristojan iznos.
Socijalne vizeMirda i Fiša od iznajmljivanja svojih nekretnina u Zagrebu i u Velikoj Gorici na Baliju žive sa 6600 kuna na mjesec, a kako ona kaže, mogli bi živjeti i s tri i pol tisuće, što im je dovoljno za pokrivanje troškova najma bungalova i skutera, za hranu, vize, masaže, pa i da popiju koje pivo. Vizu su prisiljeni produljivati svaka dva mjeseca i smiju je produljiti najviše četiri puta na godinu. Stoga, kao i ostali bijeli ‘starosjedioci’, nakon pola godine izađu iz zemlje pa se vrate i cijeli proces kreće ispočetka. – Svi stranci žive na toj tzv. socijalnoj vizi. Inače bi se morali domoći radne dozvole koju izdaje poslodavac, kojeg to stoji dvije tisuće eura, što se nikomu ne isplati. Ove godine broj radnih dozvola na Baliju smanjio se za 50 posto. Socijalna viza stoji 350 kuna na mjesec za dvoje, bez usluge agenta. Zato je vrlo teško procijeniti koliko zapravo stranaca živi na Baliju, no možemo reći da u svakom trenutku na otoku bude oko pet milijuna ljudi, s time da je lokalaca oko tri milijuna – govori Fiša. Otkako su došli na Bali, ona je pokušavala naći neki stalan angažman ili posao, međutim to je mnogo teže nego što je očekivala. Poslovi se obično traže preko lokalnog oglasnika ili društvenih mreža. Najviše stranaca radi u turizmu (od kojega živi 80 posto stanovništva), na poslovima odnosa s javnošću ili menadžerskim položajima i poželjno je da znaju ruski ili kineski jezik. Traže se i programeri i stručnjaci za digitalni marketing i društvene mreže. U jednom trenutku Fiša je našla posao u digitalnome marketingu britanske tvrtke, no vrlo brzo suočila se s dobrom starom hrvatskom pričom od koje je pobjegla – gazda jednostavno nije imao novca da joj plati. Ako ti financijski zaškripi i, recimo, želiš naći posao u kafiću, nitko te neće zaposliti jer je prosječna plaća Balijaca na takvim poslovima 100 do 200 dolara na mjesec. Stranac eventualno može biti menadžer ili vlasnik kafića ili pak vrhunski kuhar, koji zna zarađivati i do pola milijuna dolara na godinu.
Najmlađi jezik na svijetuOpisujući Balijce, ona, kao i mnogi ljudi koji su onamo putovali turistički, za njih ima samo riječi hvale: nevjerojatno su ljubazni, non-stop se smješkaju i pozdravljaju te kimanjem glave. Vrlo rijetko govore engleski pa je Mirda vrlo brzo svladao službeni indonezijski jezik koji se zove bahasa indonesia. Navodno je to najmlađi jezik na svijetu, izmišljen prije sedamdeset godina kako bi se komunikacijski povezalo 18 tisuća otoka u Indoneziji. Ima vrlo jednostavnu formu i nije opterećen glagolima i vremenima, što je za strance idealno. No i kad se s Indonezijcima savršeno razumijete, vrlo je teško naći se na istoj valnoj duljini jer pripadaju, prema Fišinim riječima, potpuno drukčijem svijetu od onoga kakav poznaje Zapad. Uglavnom po cijele dane sjede na otvorenom, stalno nešto jedu i žvaču, piju kavu do popodnevnih sati, smiju se i obožavaju gledati sapunice (iako to baš i ne zvuči mnogo drukčije od životnog stila Hrvata). No rijetko ćete vidjeti Indonežanku da puši cigarete ili tulumari s prijateljima. – Indonezija je najveća muslimanska zemlja, s time da je Bali iznimka, ondje su hindusi; svaki dan odlaze u hramove i vrlo su pobožni. Indonežani uglavnom rano liježu i rano se bude. Vrlo su blage naravi i kad se nalaze u našoj blizini i slušaju naše razgovore, misle da se stalno svađamo – kaže Fiša, dodajući da se još nisu uspjeli zbližiti ni s jednim Indonežaninom.
Vječno ljetoNa Baliju je cijele godine idealnih 25 Celzijevih stupnjeva, ali mrak pada već u 19 sati. Kišne sezone traju od prosinca do travnja, a najtopliji su mjeseci travanj i listopad, kad nema ni daška vjetra. Bali je jedino mjesto na svijetu na kojem se može surfati cijele godine i često ga zovu azijskom Kalifornijom zbog tzv. beach lifestylea. Na Bukitu, poluotoku na kojem prijatelji žive, istoimena je plaža koja je uvrštena među deset najboljih surferskih plaža na svijetu. Bali je mnogim socijalnim skupinama privlačan i zbog toga što se ondje nitko ne nameće i ne hvali financijskim statusom. Svi nose jednake japanke, voze jednake motore i klasne razlike gotovo da se ne primjećuju. Naglasak nije na novcu, nego na vremenu. Što imaš više slobodnog vremena, imaš viši status. Prema tom kriteriju Mirda i Fiša zaslužuju najviši jer većinu vremena troše na zanimacije poput joge, duhovnih, ekstatičnih plesova (engl. extatic dance), indijskog bubnjanja kirtana itd. Ako si na Baliju, možeš si priuštiti raditi na sebi, onda si car. Mirda je sigurno zaslužio carsku titulu iako njegov vanjski izgled to na prvi pogled ne otkriva: svijetom šeće u ležernim platnenim hlačama do gležnja i majicama, uglavnom iz Hrvatske, kojima je odrezao ovratnike. S takvim statusom možeš si priuštiti da iz prošlosti izvučeš sve čime si se možda u jednom trenutku želio baviti, ali za to nikad nisi imao vremena. Tako Mirda na Baliju surfa, igra šah, svira gitaru, čita, a neko vrijeme proučavao je čak svojstva elemenata iz periodičnog sustava. Fiša tu i tamo ipak nešto radi, piše kolumnu za digitalno izdanje Cosma, kuha i ugošćuje turiste iz cijelog svijeta. S vremenom su njih dvoje postali nezaobilazni domaćini na Bukitu, poznati po organizaciji dobrih ‘Balkan partyja’.– Do sada smo upoznali i ugostili na stotine ljudi iz cijelog svijeta i čuli razne njihove priče. Naš život na Baliju teče od danas do sutra jer je nemoguće bilo što planirati. Kad god nešto planiraš, to se uglavnom izjalovi. Dan jednostavno ode u nepredviđenom smjeru – kaže Fiša.
Vrijeme za sebeBali je za nju ispao više od onoga što je u početku očekivala. Bilo je tu raznih izazova, a jedan od najvećih bilo je vrijeme i kako ga iskoristiti. Vrijeme ti omogućuje da budeš sâm sa sobom, suočiš se s nekim pitanjima za koja na Zapadu nemaš vremena, a katkad nije lako čuti odgovore na njih. Fiša je uvidjela da je katkad teško biti sâm sa sobom, da to zna biti dugotrajan i bolan proces. Međutim, izblijedjeli su njezini prvotni strahovi od toga hoće li naći posao ili izgubiti prijatelje. Oboje su dvaput u međuvremenu posjetili Hrvatsku, a s prijateljima su se nalazili i na proputovanjima Tajlandom ili Šri Lankom, gdje smo se i mi sastali početkom godine i zajedno proveli desetak dana. Tada sam uživo uvidjela da su se Zagrepčani vrlo vješto ‘ufurali’ u istočnjački svijet i da im u njemu ništa više nije nepoznato. I jednom i drugom Bali je postao drugi dom.Nadja se od gradske ‘šmizle’ pretvorila u nenašminkanu ženu u japankama s blaženim osmijehom na licu. Sada spokojno leži kraj bazena, najvjerojatnije maštajući o komadu svinjskog pečenja i ćevapima, koji su na Baliju nedostižan san.– Mnogo me ljudi pitalo: ‘Dobro, što vi ondje radite?’ Ja im odgovaram da ondje radim sve što oni inače ne stignu. I naravno da nije dosadno. Radiš ono što želiš i kada to želiš – zaključuje Nadja.