Poduzetnik je svjestan potkapacitiranosti državnih institucija koje odlučuju o dodjeli novca tvrtkama koje je pogodila pandemija. Upozorava da bi problem mogao biti i teži kad budemo povlačili novac iz EU fondova za oporavak gospodarstva
Pisao mi je Marko Teodorović, direktor Lider optike, s kojim sam i ranije par puta kontaktirao vezano uz teme u 'Pravdi'. Čovjek je normalan, problem nastoji sagledati iz svih kutova, ali je postao gotovo očajan jer još nije dobio potvrdu od HAMAG-BICRO-a da mu je odobren COVID-19 zajam. Pita me jesam li upućen u stvarno stanje glede tih zajmova. Njegova je tvrtka dala zahtjev za taj zajam i piše mi: 'Iz prve ruke mogu vam prenijeti da situacija nije dobra... mi čekamo već pet mjeseci?!'
Dalje piše da su bili među 'sretnicima' koji su uspjeli aplicirati za zajam potkraj travnja prije nego što se ta mogućnost ugasila, a dokumentacija im je provjerena te je početkom srpnja utvrđeno da je potpuna, ali nakon toga do danas nisu dobili informaciju o tome kad bi mogli očekivati odgovor da su dobili zajam. Doduše, potkraj srpnja iz HAMAG-BICRO-a poslan im je mail da imaju mnogo posla i mole moga sugovornika da se u njegovoj tvrtki strpe s odgovorom. Inače, napominje Teodorović, to je jedina subvencija koju su tražili, iako im je promet znatno pao zbog pandemije.
Rade čak i subotom
Ne znam, stvarno, što da kažem čovjeku. Da ga tješim, mislim da nema smisla jer mu ništa neću pomoći (bojim se da ga samo mogu iziritirati), a znam da mu se, kao i mnogim poduzetnicima, mnogo toga nakupilo zadnjih mjeseci otkako je pandemija počela. Logično je da su poduzetnici nestrpljivi, jer čekaju novac kao ozebli sunce, međutim, znam da ni zaposlenima u HAMAG-BICRO-u nije jednostavno. Čuli smo to i ranije (slična je situacija i s obradom zahtjeva za sufinanciranje osobnih dohodaka u HZZ-u) i to sam mu rekao. Spomenuo sam mu i da iz prve ruke znam da je situacija teška jer mi prva susjeda radi u HAMAG-u i priča mi da ne može podići glavu od količine posla.
Koliko rade može se zaključiti i iz najnovije odluke da rade čak i subotom kako bi uspjeli obraditi predmete koje su dobili. Uza sve to, ova 'glupa korona', kako za nju vele moja djeca, uzela je danak, pa je primjerice kolegica moje susjede u vrijeme lockdowna radila s djecom zadatke iz škole kod kuće čekajući da joj muž dođe kasno popodne s posla i preuzme djecu, i tek tada je uzimala predmete u ruke radeći na njima do kasno u noć. Susjeda mi priča da nikad nije bilo ovako i da ih je, kao i druge, situacija zatekla. Problem je što ne mogu dovesti nove ljude, koje tek treba obučavati za taj posao.
Moj sugovornik Marko Teodorović kaže da je pretpostavljao da je takva situacija, 'odnosno da nije problem u zaposlenicima'. Pa nastavlja: 'Smeta me, kao i većinu poduzetnika, da premijer i ministri u javnost plasiraju informacije o tome kako se podržava gospodarstvo, a onda provedba zapinje jer su za nju predvidjeli nedostatne resurse. U konačnici poduzetnici opet plaćaju danak tuđih propusta. Situacija se svodi na to da sredstva postoje, ali su nam nedostupna jer se nadležni dio državnog aparata nije ekipirao i organizirao kako treba. Jadni mi ako će se tako povlačiti EU fondovi za oporavak gospodarstva.'
Tek slijede problemi
Reakcije poduzetnika na Vladine mjere uglavnom su pozitivne, ali jedna od mana, i to percipirana kao ozbiljan problem, pitanje je provedbe svih tih mjera. No kako upozorava Teodorović u svojoj zadnjoj rečenici, 'jadni mi ako će se tako povlačiti EU fondovi za oporavak gospodarstva' i to je vrlo znakovito. Istina, pandemija se nije mogla predvidjeti, ali iskustvo u ovih skoro sedam mjeseci govori nam da bi u Vladi morali dobrano poraditi na tome da se osiguraju resursi (ponajprije kadrovski) za provedbu sadašnjih, ali i budućih mjera, da se više ne bi događale ovakve situacije. Jer koliko se god u HAMAG-BICRO-u napregnuli da što prije obrade predmete, radeći i subotom, očito je da poduzetnici i dalje nisu zadovoljni, a to je već pitanje reorganizacije sustava, za što je najprije odgovorna Vlada. 
POST SCRIPTUM
O sličnom problemu sam prije mjesec i pol dana razgovarao s još jednim poduzetnikom koji je aplicirao za novac u drugoj instituciji. Nije želio ići imenom i prezimenom, ali mi je pričao da je bio ljutit na zaposlene, kojima treba dosta vremena da odgovore na njegov zahtjev, a kada je otišao u tu instituciju, pričao mi je, uvidio je da su ljudi u njoj prezaposleni, 'nešto što nisam imao prilike vidjeti u državnim institucijama'. U ova dva primjera treba postaviti i pitanje: je li istina da je zaposlenika u državnim službama premalo, ili ih je previše, ali su loše raspoređeni? Kako god, u pitanju je sustav.