Fiskalni učinci privremenog hipotetskog smanjivanja bruto plaća financiranih iz proračuna opće države 'relativno' su skromni (od 0,38 do 1,22% BDP-a), a posljedice zbog utjecaja na ključne ekonomske pokazatelje (BDP, proračunske prihode te posredno deficit i javni dug) mogu biti dugotrajne i velike. No, sadašnja je situacija istovremeno prijetnja gospodarstvu i javnim financijama, ali i prilika za nužno potrebne strukturne reforme, selektivne i dobro promišljene rezove te reorganizaciju i optimizaciju hrvatskog javnog sektora, piše u najnovijoj analizi Instituta za javne financije.
Snažni pad gospodarskih aktivnosti uslijed pandemije koronavirusa na kušnju stavlja proračune diljem svijeta, pa i hrvatskom sustavu javnih financija predstoje brojne i bolne promjene. Kao jedna od mjera ublažavanja očekivanog (vrlo vjerojatno drastičnog) rasta javnog duga, u javnosti se sve češće zagovara smanjivanje plaća u javnom sektoru.
Osim zauzdavanja javne potrošnje, zagovaratelji se pozivaju i na solidarnost s poduzećima i zaposlenicima u privatnom sektoru koji već trpe znatne štete. Premda se ovakvi zahtjevi čine racionalnima, nužno je pomno procijeniti sve pozitivne i negativne strane njihova ostvarenja, imajući u vidu i optimalnost i društvenu opravdanost te mjere. Budući da su konkretne analize do sada izostale, ovaj rad na temelju četiri hipotetska scenarija pokušava odgovoriti na ključna pitanja vezana uz kratkoročne financijske učinke i dugoročne posljedice eventualnog privremenog smanjenja bruto plaća zaposlenicima opće države.
Pretpostavljeni scenariji i simulacije ukazuju kako su čak i uz pomalo 'drakonske' rezove plaća u općoj državi učinci relativno skromni, posebice imajući u vidu znatna sredstva koja su potrebna za pomoć privatnim poduzećima. Osim toga, pri izračunu nije uzet u obzir cijeli niz popratnih učinaka koji bi mogli umanjiti ili čak potpuno eliminirati projicirane uštede. S obzirom na kompleksnost situacije u kojoj se cijelo društvo trenutačno našlo, takve neizravne učinke nemoguće je precizno kvantificirati, no ne smije ih se ni zanemariti.
Za procjenu izravnih financijskih učinaka korištena je baza Porezne uprave, koja pruža uvid u ključne podatke za 1,6 milijuna zaposlenih osoba u Hrvatskoj, uključujući bruto plaće te glavnu djelatnost poslodavca.
Hipotetski simulacijski scenarij R1 uključuje svih 356 tisuća zaposlenih u javnom sektoru, dok hipotetski scenarij R2 iz scenarija R1 izuzima djelatnosti u kojima su zaposlenici angažirani u borbi s epidemijom.
Agregatni rezultati za hipotetski scenarij R1:
- bez promjena plaća prema kojem ukupna bruto-II plaća iznosi 42,9 mlrd. kn.
- Progresivnim bi rezanjem ukupna bruto-II plaća pala na 38,7 mlrd. kn, odnosno za 4,2 mlrd. kn (ili za 9,9%). Međutim, zbog smanjenja bruto plaće pali bi i prihodi od doprinosa na plaću (za 583 mil. kn), doprinosa za I. stup mirovinskog osiguranja (za 551 mil. kn) te od poreza na dohodak i prireza (za 838 mil. kn). Dakle, ušteda za proračun opće države ne bi iznosila 4,3 mlrd. kn, koliko iznosi pad ukupne mase bruto plaća, već 2,3 mlrd. kn godišnje ili oko 190 mil. kn mjesečno.
Hipotetski scenarij R2
- ušteda je očekivano znatno manja, pa će u proračunu opće države ostati 1,5 mlrd. kn godišnje ili 126 mil. kn mjesečno
S obzirom na relativno skromne uštede u hipotetskim scenarijima R1 i R2, uvedena su dva dodatna hipotetska scenarija (R3 i R4) koji podrazumijevaju znatno veće umanjenje za zaposlenike s mjesečnom bruto plaćom do 20.050 kn. Pritom je obuhvat zaposlenika u scenariju R3 jednak onom u R1, dok scenarij R4 izuzima ranije spomenute djelatnosti bolnica, obrane te javnog reda i sigurnosti.
Funkcija smanjenja slična je onoj prethodnoj, uz nekoliko razlika: između minimalne plaće i bruto plaće od 6.000 kn stopa se penje od 0 do 20%, u intervalu od 6.000 do 20.500 kn iznosi 20%, a zatim progresivno raste do maksimalnog iznosa od 40% za bruto plaće iznad 36.500 kn (grafikon 2.). Dakle, i ovdje se od rezanja zaštićuju zaposlenici s najnižom plaćom. Kako je zaposlenicima s visokim bruto plaćama već određena ogromna stopa od 40%, za ostvarenje veće ukupne uštede moguće je povećati stopu onima sa srednje visokim plaćama, što je i učinjeno u ovom scenariju.
Rezultati za scenarij R3:
- u odnosu na prethodne hipotetske scenarije pokazuje znatno veću uštedu u proračunu opće države od 4,9 mlrd. kn godišnje ili oko 400 mil. kn mjesečno.
Hipotetski scenarij R4:
- isključene su djelatnosti bolnica, policije i vojske, rezultirao bi uštedom od 3,4 mlrd. kn godišnje ili 280 mil. kn mjesečno.
Zaključak:
- Mnogi pojedinci iz privatnog sektora koji već jesu, ili će tek biti pogođeni posljedicama ovog gospodarskog zastoja, u narednim će mjesecima uvelike ovisiti o dohotku ostalih članova obitelji. U velikom broju kućanstava dohodak se ostvaruje od zaposlenja i u privatnom i u javnom sektoru te bi smanjenje plaća iz proračuna opće države dodatno otežalo ionako tešku situaciju u kojoj se brojne obitelji nalaze. Ono što se nekome može činiti kao solidarnost, drugome je samo dodatno produbljenje agonije, pa druge zemlje trenutno ne samo da ne razmišljaju o smanjenju primanja kućanstava, nego traže optimalne načine za ublažavanje šoka onima koji su već suočeni sa smanjenjem primanja.
- Umanjenje raspoloživog dohotka smanjenjem plaća financiranih iz proračuna opće države u aktualnoj bi situaciji moralo rezultirati i dodatnim padom potrošnje i, općenito, agregatne potražnje, te posljedično i snažnijim padom BDP-a te proračunskih prihoda. Time bi stvarne proračunske uštede zbog izravnih i neizravnih učinaka umanjenja plaća zaposlenih u općoj državi bile mnogo manje od prikazanih, pri čemu nije nerealno očekivati dijametralno suprotan učinak od priželjkivanog.
- Smanjenje plaća koje terete proračun opće države u najboljem bi scenariju umanjilo ionako drastičan porast javnog duga za svega 1,22% BDP-a godišnje. U situaciji kad svi međunarodno relevantni kriteriji i naputci o kontroli javnog duga padaju u vodu, treba dobro promisliti vrijedi li zbog takvih ušteda riskirati smanjivanje proračunskih prihoda i dodatnu ekspanziju javnog duga. Ako se Vlada, pak, pod svaku cijenu javni dug odluči držati pod kontrolom, onda je u tu svrhu bolje pronaći druge proračunske stavke.
- Najveći dio tereta novonastalog javnog duga u budućnosti će najvjerojatnije pasti na javni sektor, pa se može govoriti o „odgođenoj solidarnosti“. Naime, oživljavanje posrnulog gospodarstva teško je zamisliti uz bilo kakva povećanja poreza i drugih nameta te će biti potrebni snažni zahvati na rashodnoj strani proračuna, pri čemu će, kao i u prošloj krizi, smanjenje mase plaća u javnom sektoru prije ili kasnije doći na dnevni red.
- Ako plaće, koje bi eventualno bile smanjene tijekom ove krize, nakon završetka pandemije ne bi bile vraćene na početnu razinu, sadašnje bi kolektivno rezanje svakoj budućoj vlasti olakšalo zadržavanje status quo, odnosno neprovođenje znatnijih strukturnih reformi. Upravo to se je dogodilo tijekom prošle recesije. Nažalost, do sada nije bilo političke volje za reforme, a upravo bi ova kriza mogla poslužiti kao savršen okidač za takve rezove. Dakle, umjesto ad hoc rezanja, „pametnije“ bi i efikasnije bilo napraviti selektivne, ali dobro promišljene rezove.
- Mnogi vrijedni poslovi u javnoj upravi i administraciji već su ionako slabo plaćeni, što je tijekom godina rezultiralo negativnom selekcijom, odnosno odljevom visokoobrazovanog stručnog kadra čija su mjesta silom prilika popunjavale manje kompetentne osobe. Daljnja smanjenja plaća dodatno bi snizila efikasnost javnog sektora i kvalitetu javnih usluga. U dugom roku to bi dovelo do dodatnog pada povjerenja u državne institucije, što je suprotan učinak od onog kojim licitiraju zagovaratelji trenutnog smanjenja plaća u javnom sektoru. Imajući u vidu probleme glomaznog i neefikasnog javnog sektora u Hrvatskoj, nedvojbeno je moguće (a i potrebno) kroz dobro osmišljenu reorganizaciju i optimizaciju povećati iznose plaća u javnom sektoru uz istodobno smanjenje ukupne mase plaća.
Na kraju, prije eventualnog provođenja ove mjere ne smije se previdjeti njihov utjecaj na potrošnju i agregatnu potražnju, BDP i proračunske prihode. Posredno to znači i donošenje što bržih odluka o smjeru u kojem se namjerava ići s deficitom i javnim dugom. No, s koronavirusom ili bez njega, i dalje su nam neophodne dugo odgađane strukturne reforme, selektivni, ali dobro promišljeni rezovi te reorganizacija i optimizacija cjelokupnog javnog sektora. Vlada će odlučiti u kojem će smjeru ići, a valja se nadati da bi joj ova analiza mogla poslužiti kao početni orijentir.