Prema prijašnjim najavama, do travnja 2020. trebali bi biti raspisani natječaji za prodaju dionica ili udjela do 25 posto vlasništva koje država ima u 90 poduzeća. Time bi Hrvatska platila ulazak u eurozonu. Prilikom nedavno objavljene teme u tiskanom izdanju Lidera, o 'samoniklim' tvrtkama nakon privatizacije i pretvorbe, rađene na temelju analize vlasničke strukture najvećih kompanija, Nikola Nikšić, konzultant i vlasnik tvrtke Konter, napravio je 'krvnu sliku' državnih tvrtki i njihovih vlasničkih udjela te usporedio rezultate i efikasnost kompanija u državnom i privatnom vlasništvu.
Tako prema zadnjim javno objavljenim podacima za 2018. iz registra godišnjih financijskih izvješća, u Hrvatskoj postoji ukupno 132 tisuće poslovnih subjekata, od kojih je nešto manje od 900 danas u potpunom privatnom vlasništvu nakon procesa pretvorbe. To je svega 0,7 posto u odnosu na ukupan broj tvrtki. No kada se analiziraju udjeli prema veličinama, od ukupnog broja velikih (360) čak 20,8 posto (75) su poduzeća koja danas posluju nakon što su u razdoblju tranzicije provela cjelovitu pretvorbu. U segmentu srednjih, takvih je 176 ili 11,7 posto od ukupno 1507 srednjih.
U većinskom državnom vlasništvu registrirano je 107 poduzeća, od toga osam velikih i 17 srednje velikih (Apis d.o.o., Đuro Đaković, Janaf, Croatia airlines, Zračne luke Dubrovnik i Pula, Končar itd.). Država je manjinski suvlasnik u 316 poduzeća, od toga u 43 velika i 73 srednje velika.
- Uz sve prethodno navedene, uključujući provedenu pretvorbu (900), u postupku pretvorbe (34), s namjerom da se provede pretvorba (41), u većinskom (107) i manjinskom (316), država je još jedini vlasnik u 998 poduzeća, a od toga u 44 velika i 111 srednje velika. Rangirano prema prihodima, vodeće tvrtke su članice HEP grupe, zatim Hrvatske autoceste, Hrvatske šume, Hrvatska pošta, Zagrebački holding, Jadrolinija, Hrvatska lutrija, FINA, Hrvatske željeznice, Gradske ljekarne itd. To su konglomerati ili samostalna poduzeća s velikim potencijalima u svojim aktivama, ali i potrebom za provedbom ozbiljnih restrukturiranja u svrhu postizanja primjerene razine efikasnosti i efektivnosti poslovanja – ističe Nikšić.
Usporedio je i financijske podatke o poslovanju za 251 veliko i srednje poduzeće koje je kroz postupak pretvorbe državno zamijenilo privatnim vlasništvom, u odnosu na poslovanje 'teškaša' u vlasništvu države.
- Veliki sustavi u privatnom ili većinskom privatnom vlasništvu, korištenjem dobrih praksi i alata korporativnog upravljanja, svoje rezultate temelje na kontinuitetu promjena, na optimizaciji poslovanja, operativnim i financijskim restrukturiranjima. To se pogotovo odnosi na one koji su se kroz pretvorbu vlasništva, djelomično ili u cijelosti, uključili u međunarodne grupacije, i došli do mogućnosti da koriste snage i dobre prakse grupe, prvenstveno u odnosu na neke od grupa dionika (jača pregovaračka moć prema dobavljačima i financijskim institucijama). Ovdje treba imati na umu da se vrlo često interesi stranih vlasnika (komercijalnih interesa na razini cijele grupacije, ekonomije ili političkog interesa neke druge zemlje) dijametralno razlikuju od interesa lokalne ekonomije i društva – kaže Nikšić.
S druge strane, dodaje, državni 'teškaši' pod utjecajem politike, sindikata, društveno odgovornog poslovanja, niske razine razvijenosti poduzetničke kulture i manjka menadžerskih kompetencija, ne upuštaju se u provedbe optimizacije poslovanja (prvenstveno izbjegavaju operativna restrukturiranja i uvođenje modela za upravljanje radnim učincima), nego se uzdaju u odluke vlasnika, kojima se često pretjerano brane neke monopolističke pozicije ili pokriva neučinkovitost.
Ako pogledamo kakav profil kompanija je do sada bio najatraktivniji za preuzimanje, kao i profil kupaca, vidljivo je da su glavninu kupaca državnog portfelja do sada činili domaći poduzetnici koji su znali iskoristiti prilike. Naime, od 251 bivšega državnog poduzeća čije je vlasništvo pretvorbom preneseno u privatne ruke, 32 ih je u potpunosti u inozemnom, a 21 u pretežito inozemnom vlasništvu. Osam ih je u pretežito domaćem, a 190 u potpunosti u domaćem vlasništvu. Najveću pozornost za preuzimanje vlasništva inozemni su investitori iskazali za tvrtke iz prerađivačke industrije, tako da ih je, prema Nikšićevim analizama, 22 od ukupno 32 (znači dvije trećine) upravo iz tog sektora.
