Ovogodišnji pad Hrvatskog BDP-a bit će među najvećima u Europi. očekuje se i da će razdoblje oporavka u našoj zemlji trajati najdulje u Europskoj uniji. No budemo li pametno odigrali ‘krizne‘ karte, možda mnogo toga možemo okrenuti u svoju korist
Ako je i bilo ikakvih dvojbi da je 2020. godina loša, pričekajmo sljedeću. Da, pandemija je sve promijenila, izokrenula, tepamo joj da je ovo 'novo normalno', ali nije i ne bi trebalo biti. No ako je vjerovati analitičarima, ova je godina, barem kad je riječ o ekonomskim posljedicama pandemije, bila je donekle blaga. Helikopterski novac donekle je ublažio pad. Prava kriza tek dolazi, a oporavak će biti dugotrajan i spor. Svaka kriza za nekoga je maćeha, a za nekoga odskočna daska za poslovni uspjeh. Tako je i ovaj put, u godini koja je na izmaku, a isto će tako biti u onoj koja dolazi.
Turizam, međunarodni zračni promet, estrada bili su gubitnici, a farmaceuti, logistika, IT sektor bili su i iduće godine bit će dobitnici, bez pogreške dijagnosticira Mladen Vedriš, profesor na Visokom učilištu Effectus. Kako i ne bi bio, nagledao se u svojoj karijeri svih mogućih i nemogućih ekonomskih scenarija koje je pisala hrvatska politika, a neke od njih 'pisao' je i sâm. Sad ih ne piše, promatra ih sa svoje katedre i najprije primjećuje da će pad hrvatskog BDP-a u ovoj godini biti među najvećima u Europi. Isto tako, kaže, očekuje da će razdoblje oporavka u našoj zemlji trajati najdulje u Europskoj uniji.
Ovo dosad i nije bila kriza
– Na pozicije na kojima smo bili 2019. vratit ćemo se tek za tri godine, slično kao nakon krize koja je trajala od 2009. do 2012. – pesimističan je Vedriš, koji zaista ima iskustva u skeniranju i predviđanju posljedica ekonomskih politika na domaće gospodarstvo.
Da će oporavak biti dugotrajan i težak, tu nema nikakve dvojbe. Hrvatska će se mučiti i teturati više i dulje od mnogih zemalja EU. Ni tu nema dvojbe. No nejasno je kad će taj oporavak početi – ni drugdje, a kamoli kod nas. Glavni je razlog to što pandemija ne jenja i teško je predvidjeti, unatoč tomu što je u nekim zemljama počelo cijepljenje, kad će prestati utjecati na sve sfere naših života, pa tako i na gospodarstvo. Dok nemamo te odgovore, ne možemo očekivati ni išta bolje rezultate u prvom kvartalu iduće godine. I to je za nas samo još jedna u nizu loših vijesti. No postoji i jedna dobra: Kina je pandemiju obuzdala i uvelike se oporavlja, što je dobra vijest za sva svjetska gospodarstva, pa tako i hrvatsko, jer je ta zemlja jedan od najvećih generatora svjetske potražnje. Istina, Hrvatska je u europskim, a pogotovo globalnim, uvjetima vrlo malo i beznačajno gospodarstvo, no naš oporavak od recesije, koja nas još nije ni pogodila kako tek bude, ovisi o oporavku naših glavnih trgovinskih partnera.
Tomislav Čutura, pridruženi (associate) partner i voditelj Odjela strateških i transakcijskih usluga u EY-u Hrvatska, čak ne smatra da je Hrvatska u ovom trenutku u krizi s obzirom na relativno izdašne državne mjere. O krizi se može raspravljati tek kad ljudi masovno počnu gubiti posao (bez mogućnosti pronalaska drugog) i prihode, što se u ovom trenutku još nije dogodilo. Neke gospodarske djelatnosti (primarno turizam i uslužne djelatnosti) jesu jako pogođene, kaže, ali vjeruje da im državne kompenzacijske mjere omogućavaju da nekako drže glavu iznad vode dok se situacija ne normalizira. Osim toga, ne smije se zaboraviti ni, prema njegovu mišljenju, ključan efekt odobravanja moratorija na kredite, što je omogućilo likvidnost sustava i zadržavanje potrošnje.
– Pravi udar krize tek ćemo osjetiti, i to u prvom kvartalu 2021., ali on bi trebao biti kratkoročan pa vjerujem da ćemo iz recesije izići već potkraj 2021. Međutim, ne očekujem da će se Hrvatska vratiti na razine ekonomske aktivnosti iz 2019. sve do 2022. i 2023. – prognozira i Čutura.
Znanje, a ne radna snaga
Jednako kao ostali Liderovi sugovornici razmišlja Zlatko Bazianec, voditelj Deloitteova hrvatskog ureda i partner u Odjelu poslovnog savjetovanja. I prema njegovu mišljenju ne treba se nadati oporavku u sljedećoj godini, nego tek 2022. Ipak, on je optimističniji. Naša je najveća boljka, prema njegovu mišljenju, i naša prilika pa budemo li i dalje igrali na tu kartu, barem ne možemo izgubiti cijeli špil.
– Turistički sektor ipak je u ovoj najtežoj poslijeratnoj godini pokazao nekakvu fleksibilnost. Hrvatska se pokazala kao realno i dobro turističko odredište u odnosu na druge opcije kao što su egzotične zemlje i sve druge aviodestinacije koje su do sada imale velik udio u ukupnom turističkom sektoru primatelja EU turista. Naravno, sve je drukčije, model turizma uvelike se mijenja. Iako su podaci o broju noćenja i dolazaka gostiju u kolovozu pružili određeno zadovoljstvo, prihodi i godišnji rezultati zasigurno nikoga ne zadovoljavaju i mnoge je ova kriza dogurala do ruba opstanka. Ipak, Hrvatska kao jedno od najbližih automobilskih odredišta za većinu srednjoeuropskih zemalja najvjerojatnije će se i najbrže oporavljati. To je naša turistička karta za uspjeh jer avioodredišta možda mogu računati na oporavak tek 2022., nikako prije toga – kaže Bazianec, koji ipak ne propušta upozoriti na to da je hrvatska ovisnost o turizmu utjecala na jedno od najvećih smanjenja BDP-a u Europskoj uniji.
Kriza je, naglašava, pokazala nužnost diverzifikacije našega gospodarstva i potrebe za pokretanjem proizvodnih i uslužnih investicija koje se temelje na znanju, a ne na radnoj snazi jer, poentira, radne snage niti imamo niti je konkurentna onoj u istočnijim zemljama.
Budemo li i dalje igrali na kartu turizma kao što smo radili posljednjih trideset godina tijekom kojih se, podsjeća Čutura iz EY-a, naša ekonomija temeljila na suncu i moru, izvozu osnovnih sirovina i subvencioniranim izvoznicima koji nisu stvarali dodatnu vrijednost, nećemo daleko dogurati.
– Druge države stoga nas nerijetko percipiraju kao zemlju konobara i čistačica, ma koliko si mi lagali da to nismo. Moramo stvoriti uvjete za daljnji razvoj poduzetništva na ovom području i omogućiti ljudima koji imaju poslovne ideje da ih pokušaju realizirati uz minimum birokracije. Trebamo se okrenuti industrijama koje stvaraju dodatnu vrijednost i svakako poljoprivredi, što je u uvjetima pandemije COVID-19 postalo i više nego očito – napominje Čutura i dodaje da je dobra vijest i to što imamo konkurentan i agilan IT sektor koji je uspjesima lokalnih igrača ucrtao Hrvatsku na tehnološku kartu svijeta.
Povijesna prilika
Na tome ne smijemo stati, sada je vrijeme za akciju. Digitalizacija poslovanja, automatizacija procesa te umrežavanje s kupcima ili korisnicima i s dobavljačima i državom ključni su za razvoj u krizi. Bazianec pak kaže da nije dovoljno samo proklamacijski reći da je IT sektor važan i očekivati velike i brze promjene zbog potrošene tinte na papiru dok istodobno ne 'proizvodimo' i ne školujemo dovoljno IT stručnjaka. Uspješnih je IT tvrtki, prema njegovu mišljenju, još premalo za velike i strukturne promjene hrvatskoga gospodarstva.
– U trenutku gospodarskog rasta, koji će sigurno doći ili u drugom dijelu 2021. ili 2022., ponovno ćemo imati priliku za prekvalifikaciju ljudi iz državnih institucija i službi u realno gospodarstvo koje će nužno trebati dodatnu radnu snagu kako bi ispunilo svoj potencijal rasta. Tako možemo riješiti i izazov reforme državnog sustava i izazov pronalaska ljudskih resursa za svoj gospodarski rast bez uvoza radne snage iz susjednih ili dalekih zemalja – predlaže Bazianec.
Za Marinka Škaru, profesora s Ekonomskog fakulteta 'Mijo Mirković' u Puli, jasno je kao dan da naš oporavak neće biti rezultat ekonomskih politika naše Vlade već posljedica kvantitativne ekspanzije i novca koji je odobrila Europska unija. Sad kad je napokon riješen spor s Mađarskom i Poljskom, možemo očekivati da će se prva sredstva iz novoga programskog okvira uskoro početi programirati, usmjeravati i uplaćivati. Škare se jedino nada da većinu tog novca ovaj put neće progutati država, već da će se znatan dio ostaviti i za one kojima najviše treba – realni sektor.
Hrvatska ima povijesnu priliku provesti ozbiljnu transformaciju u sljedećih deset godina upravo uz potporu fondova Europske unije. Na raspolaganju ima oko 24 milijarde eura iz nekoliko izvora, od kojih su najvažniji Next Generation EU, koji služi opravku od posljedica pandemije i jačanju otpornosti, a i novac iz Višegodišnjega financijskog okvira, odnosno onoga što mi inače nazivamo fondovima Europske unije.
Kako ističe Ariana Vela, direktorica Avelanta i jedna najpoznatijih hrvatskih konzultanata na području EU fondova, Nacionalni plan oporavka i otpornosti, ključni dokument koji određuje što će se financirati iz Next Generationa EU, trenutačno je u izradi i Europska komisija očekuje da bude reformski.
– U tom bi smislu svakako trebalo potaknuti državu da se upusti u velike reforme, a ne da napravi ono što nazivamo kozmetičkim promjenama, koje neće imati stvarne učinke na javni i privatni sektor. Što se tiče fondova EU koji dolaze iz Višegodišnjeg financijskog okvira, ključni strateški dokument koji je podloga za programiranje jest Nacionalna razvojna strategija 'Hrvatska 2030.'. Ona bi trebala pokazati kojim će se smjerom država kretati kako bi, što je ključno za kohezijsku politiku, naše regije postigle razinu razvijenosti onih najrazvijenijih u Europskoj uniji – ističe Vela i odmah spušta loptu napomenom da Hrvatska tradicionalno loše upotrebljava Unijine fondove.
Novac nije problem
Mi nismo ništa naučili iz prethodne dvije financijske perspektive koje smo djelomično prošli, a i dalje smo bez kvalitetne vizije, želje i volje da nešto promijenimo.
– To se očituje u nedostatku reformi, volji za njihovo provođenje te u tome što u fondovima EU nema najave većeg rasterećenja procedura niti je postupak programiranja brži, efikasniji i konkretniji u odnosu na prošla programska razdoblja – naglašava Vela.
– Ali novac sâm po sebi – nadovezuje se profesor Škare – nije problem. Svijet je danas krcat novcem, kamatne stope na povijesno su niskim razinama. Problem je što učiniti s njim.
Hrvatska još nije u krizi, tek će biti, ali budemo li pametno odigrali 'krizne' karte, možda mnogo toga možemo okrenuti u svoju korist. Ovo nije prvi put da imamo priliku i da je ne znamo ili/i ne želimo iskoristiti. Dok god je tako, početak oporavka ovisit će nam o nekom drugom, a mi možemo, kao i uvijek do sada, u toj priči biti samo statisti bez ijedne replike. Tužno, zapravo – ne da u vlastitom filmu nemamo glavnu ulogu, nego nemamo ni sporednu ni karakternu.