Već neko vrijeme pratim Tetku. Nije ona bilokakva tetka koja kad odlazi tutne 100 kuna u ruku i zafitilji mokri poljubac u obraz. Ova Tetka ili Sandra Ferenčak je ona osoba koja će vam dati najbolji savjet što s tih 100 kuna napraviti, kako ih uložiti, kako od te dobiti živjeti i zašto nikada, baš nikada ne bi smjeli ulaziti u minus. Sandra ima svoju korporativnu karijeru, ali njezina strast su sport, naročito trčanje i triatlon, te financije. I to ne bilokakve financije, već one financije koje pojedincu mogu omogućiti slobodu pa o tome i piše na svom blogu MyTetka, ima svoju Facebook stranicu, a drži i savjetovanja. I u tri je godine okupila respektabilnu publiku.
- Ideja o tako nečemu se dugo vremena ‘kuhala’ u mojoj glavi budući da sam se unatrag par godina počela ozbiljnije baviti vlastitim financijama (za koje sam teško nalazila vremena iako sam se onim korporativnim bavila gotovo svakodnevno). Tada sam primijetila da je kvalitetnog sadržaja o tim temama vrlo malo na ovim prostorima, a često se radilo o potpuno neprimjenjivim savjetima ili pogrešnim tumačenjima tekstova izvana. Te su me stvari znale razuljutiti pa sam odlučila ponuditi nekakav svoj pogled i viziju ispravnog odnosa prema štednji, investiranju i novcu općenito. Prve članke sam doslovce ‘izbacila’ u nekoliko sati, a nakon što sam ih objavila, dobila sam bezbroj poruka podrške prijatelja i poznanika. Tek sam tada shvatila u kojoj je mjeri ljudima stvarno potrebna pomoć. Najljepši komentari iz tog razdoblja bili su o tome da su mnogima moji tekstovi otvorili oči te kako po prvi put osobne financije doživljavaju zanimljivima i relevantnima. U svojim tekstovima nastojim koristiti maksimalno jednostavan rječnik jer sam i sama svjesna da se to područje često mistificira.
U opisu svog bloga naveli ste da je on zamišljen kao poziv na buđenje. Buđenje o osobnim financijama ili o investiranju, što Vas je više trigeriralo?
Prvenstveno se to odnosilo na buđenje svijesti o važnosti financijske neovisnosti. Nju smatram najvažnijim oblikom slobode. Za svakoga od nas ona može značiti nešto drugo i sve su te definicije ispravne. Financijska neovisnost može predstavljati slobodu od dugova, kredita, ugnjetavanja poslodavaca pa i loših veza, ali i proširiti životne opcije kao što su pokretanje vlastitog posla, promjena struke i slično. Ukratko, financijskoj neovisnosti bi svi trebali težiti, a svodi se na slobodu izbora života kakvog želimo živjeti bez ograničenja koje nam novac nameće. Ovo pomalo zvuči filozofski, no zapravo se svodi na izbacivanje iz svoga života onog nevažnog (često materijalnog) i fokusa na ono što je nama osobno najvažnije.
Koje su najčešće zablude o financijama u Hrvatskoj?
Postoje neki uvriježeni stavovi koji se teško mijenjaju i takvi se prenose s ‘koljena na koljeno’ s obzirom da kvalitetnih edukacija o tome gotovo i nema. U istraživanju financijske pismenosti koje su zajednički radile HNB i HANFA prije par godina, oko 50 posto ispitanika se izjasnilo da ‘novac postoji da se troši’, a jedna trećina ispitanika ‘radije troši danas nego štedi za budućnost’. S tim pogledima na financije te potpunim pomanjkanjem osobne odgovornosti, teško je slati poruke koje promiču upravo te vrijednosti. Također, postoji ogromno nepovjerenje u državu, ponajviše održivost mirovinskog sustava. Zbog tog stava, ljudi se vrlo teško odlučuju za tipove štednje koje država nastoji stimulirati poreznim olakšicama i poticajima (poput trećeg stupa). Niska je razina povjerenja u banke i osiguravajuća društva, odnosno investicijskih proizvoda koje nude, naročito u ovo doba niskih kamata. Međutim, načini na koje su ljudi prije štedjeli za budućnost danas više ne funkcioniraju i potrebna su nova znanja za koje malo ljudi ima interesa savladati. Što se tiče investiranja, najčešća zabluda je da je investiranje komplicirano, namijenjeno isključivo znalcima, tj. profesionalcima. Također se često može čuti da je ulaganje zapravo kockanje, odnosno špekuliranje. Određen broj investitora se iz tog razloga i ponaša kao da su u kockarnici. Na žalost, malo je dugoročnog promišljanja i svijesti o riziku. Nadalje, vrlo mali broj ljudi je svjesno mogućnosti investiranja van Hrvatske i to uz pristojne prinose. Također, mnogi smatraju da je za započeti investirati potreban značajan kapital. Možda je to bio nekada slučaj, no sada su nam dostupne opcije koje omogućuju početak investiranja s vrlo malim iznosima te gradnju kapitala na dugi rok.
Zašto najveći dio naših sugrađana investira konzervativno, u nekretnine, i kako to preokrenuti?
Osnovni razlog vidim u niskoj financijskoj pismenosti. Praktično, Hrvati poznaju samo dvije vrste investicija - ‘ciglu’ i štednju u bankama. Padom kamatnih stopa na povijesne razine, prinosi po depozitima su postali nepostojeći (a kada uzmemo u obzir i inflaciju realno negativni), dok su nekretnine tradicionalno gledane kao nešto što čuva vrijednost. Vjerojatno je to i nasljeđe iz vremena kad je hiperinflacija u ovim krajevima doslovce preko noći obezvrjeđivala zarađeni novac i tada su nekretnine bile jedini i opipljivi komad imovine. Iz tog razloga neto imovina (dakle vrijednost svega što posjedujemo umanjena za obaveze) većini građana ove zemlje čini gotovo isključivo nekretnina. Među onima koji nekretnine kupuju kao investiciju (za najam) jako je malo onih koji su izračunali stvarne prinose (zaradu) na godišnjoj osnovi nakon što uračunaju sva realna ulaganja i troškove održavanja. Moji izračuni o isplativosti najma u najvećim hrvatskim gradovima govore o godišnjim prinosima od 2-4 posto (prije inflacije), što se može činiti dobro ako kompariramo s kamatama u bankama, ali ne i ako usporedimo s prinosima koje smo mogli ostvarivati drugim načinima štednje, naročito investiranjem na globalnim tržištima kapitala (posebice u posljednjih desetak godina).
A investiraju li ljudi iz Hrvatske uopće vani? Koliko su naši sugrađani uopće zainteresirani krenuti u neke novije, drugačije priče o investiranju, npr u ETF-ove, obveznice i sl?
Starije osobe ne, najčešće iz gore navedenih razloga, a oni mlađi, ako nisu, morali bi početi intenzivno se interesirati. Današnji mirovinski sustav je strašno opterećen i jedino na što se možemo osloniti su vlastite snage. Ne pomaže niti to što mirovinski fondovi izrazito konzervativno ulažu uglavnom u državne obveznice niskih prinosa što budućnost naših mirovina ne čini nimalo optimističnom. Nekakva istraživanja govore da bi nam državna mirovina mogla u najboljem slučaju pokriti tek oko 30 do 40 posto mjesečnih potreba, za ostatak bi se morali pobrinuti sami ako želimo ‘dostojno’ živjeti. Što ranije to shvatimo, bit će nam lakše kasnije u životu. O ETF-ovima, odnosno (indeksnim) fondovima kojima se trguje na burzi, često pišem na blogu budući ih smatram najboljim oblikom investiranja na pasivan način. Oni nam omogućavaju ulaganje u globalne i visoko diverzificirane portfelje sastavljene od dionica, obveznica, plemenitih metala (pa i nekretnina) na jednostavan način i uz pristojne prinose. Naravno, potrebno se educirati kako bi znali koje i kakve ETF-ove odabrati te kakvu ulogu imaju u našim investicijskim portfeljima. Ulaganja u individualne dionice ne bih preporučila ukoliko se time ne planirate baviti na dnevnoj osnovi. Za to su potrebna puno šira znanja i radije se nemojte u to upuštati ukoliko ne želite posvetiti dobar niz godina u učenju. Za bilo koji način investiranja potrebno je razumjeti vlastitu sklonost prema riziku (što smatram kako velik broj investitora potcjenjuje) jer bi naša investicijska strategija morala odgovarati primarno tome. Također, moramo shvatiti vremenski horizont ulaganja (nije isto trebate li sredstva za 10, 20 ili 30 godina). Zato netko u pedesetima ne bi trebao ulaziti u istu vrstu rizika kao osoba u dvadesetima. To ne znači kako dio portfelja (do 10%) ne možete namijeniti rizičnijem ulaganju, svojevrsnoj ‘igri’ i učenju, ali sigurno ne bih savjetovala to raditi s cjeloživotnom ušteđevinom.
Što bi svaki čovjek koji izlazi iz obrazovnog sustava i ulazi na tržište rada danas trebao znati o osobnim financijama?
Financijsku pismenost smatram kritičnom životnom vještinom. Ona se ne odnosi samo na znanje (konkretno ekonomije i nešto matematike) već puno većim dijelom na disciplinu u upravljanju novcem te kontrolu emocija. Na tome treba raditi cijeloga života. Najvažnije što bi svatko trebao usvojiti je živjeti unutar granica vlastitih financijskih mogućnosti. Dakle, izbjegavati zaduživanja, naročito vrlo visoke kamate na ‘minuse’ koje općenito smatram najvećim ‘zlom’ u osobnim financijama. Takva dugovanja općenito rezultiraju lošom navikom raspolaganja sredstvima kojih nemamo i tek trebamo zaraditi. Isto vrijedi i za dugove po kreditnim karticama ili potrošačke kredite (pa i beskamatne). Potrošnju valja financirati iz ušteđevine, ne iz dugovanja. Naravno, nisu sva zaduživanja loša, naročito ona koja nam omogućavaju napraviti iskorak u zarađivanju (poput edukacija), pokretanje vlastitog posla ili ona koja nam rješavaju važna životna pitanja poput stambenih kredita. Međutim, uvijek treba biti svjestan svojih objektivnih mogućnosti kod takvih pothvata, znati na koji rok i uz koju stopu se kreditno zadužiti, poznavati valutni i kamatni rizik, razumjeti otplatne planove. Loše odluke u području velikih investicija nas često mogu koštati drugih važnih životnih ciljeva. I za kraj, važno je početi štedjeti (i investirati) odmah po početku zarađivanja. Da bi shvatili zašto, potrebno je razumjeti moć složenog ukamaćivanja, utjecaj inflacije na vrijednost novca te značaj diverzifikacije. Sve te pojmove donekle i učimo u nekoj fazi svog obrazovanja, no vrlo rijetko u praktičnom smislu, odnosno, njihovoj primjenjivosti u svakodnevnom životu. Tu općenito vidim manjkavost našeg obrazovnog sustava koji od djece traži teorijska znanja, a vrlo malo praktične primjene.
Radite i coaching, što Vaše klijente danas najviše zanima o novcu? Mirovine, osobne financije ili ulaganja? Koja su najčešća pitanja?
S individualnim edukacijama ili coachingom (u nedostatku boljeg prijevoda) počela sam se baviti unatrag nekoliko mjeseci kao odgovor na velik broj takvih zahtjeva koji su mi pristizali na svakodnevnoj osnovi. Financije su prilično osobna stvar i velik broj ljudi ne osjeća se ugodno dijeliti svoju financijsku situaciju na grupnim radionicama. U individualnom radu prolazimo kroz takve teme, dijagnosticiramo trenutnu financijsku situaciju te definiramo potencijal za ostvarenje financijskih ciljeva. Svaka situacija je drugačija i teško je naći nekakav zajednički nazivnik. Najčešća su pitanja vezana uz kupnju nekretnina, refinanciranje kredita, štednju i investiranje za mirovinu te, naravno, planiranje budućnosti svoje djece. Velik je broj osoba koje su poduzetnici i uspijevaju lijepo zaraditi, ali istovremeno malo odvajaju za mirovinu, odnosno onaj dan kada više ne budu mogli aktivno zarađivati. Na žalost, ono zajedničko svima je kako ove teme većina najčešće osvijesti tek u kasnijoj dobi, dok bi najviše koristi od svega imali oni najmlađi. Uobičajen komentar svih s kojima sam prošla ovakvu edukaciju bio je - ‘gdje je bila Tetka kad sam imao/la 20 godina’?
Mijenja li se perpecija ljudi o novcu i što na to danas najviše utječe?
U posljednje vrijeme velik se broj ljudi zainteresirao za investiranje, naročito posljednjih godinu dana uslijed snažnog rasta svjetskih burzi dionica, kriptovaluta i općenito digitalne imovine. Dojam je kako je malo strpljenja za dugoročne strategije koje možda daju niže, ali konzistentne prinose. Get-rich-quick sheme i dalje privlače velik broj ljudi, no na žalost, takvi stavovi često dovode do gubitka ogromnog dijela imovine. Svijest o dugoročnom ulaganju uz umjereni rizik tek treba graditi. Općenito, promjena percepcije je vrlo individualna. Na jednoj razini svijesti svi su spremni se mijenjati, no samo ograničen broj ljudi stvarno i napravi promjenu. Na žalost, ljudi većinom nisu sposobni gledati dugoročno i vrlo rijetko imaju osmišljene životne, a kamoli financijske ciljeve. Pisanjem bloga pokušavam unijeti promjenu u financijske živote onih koji prate to što radim te im pomoći izbjeći greške koje sam i sama radila tijekom svog financijskog života.