Jesu li priče o ljudskim pravima zbog čijeg kršenja upravo 'gori' SAD zablude onih koji se najviše zaklinju u njih? Dok prosvjednici marširaju Amerikom usput rušeći spomeničke tragove povijesti koje je rulja proglasila odgovornim za nešto što se događalo prije više od pola tisućljeća i tražeći pravo na ljudsko pravo unatrag u vrijeme kad demokracije, a ni Opće deklaracije o ljudskim pravima nije bilo, organizatori tih prosvjeda nisu su se ni oglasili nakon najave uvođenja mobilne namjenske i (zasad) dragovoljne aplikacije za praćenje osoba tijekom pandemije koronavirusa.
Mnogo je takvih uhodničkih programa, neke su ih tvrtke same proizvele po vlastitoj mjeri i ne namjeravaju ih prodavati, a druge ih proizvode za tržište poput tvrtki Avus, Datalab i nekih drugih. Riječ je o općeprihvaćenom trendu praćenja učinka zaposlenika i njihovim kontaktima te raznih drugih podataka vezanih uz poslovne procese... Temeljem tako prikupljenih podataka nadređeni odlučuju o razvoju karijere ili otkazu zaposleniku. Sve o nadzornim aplikacijama saznala je Kata Pranić.
Ima dosta istine u onoj šali koju danas mnogi svojataju: 'Koliko sam puta prihvatio neke uvjete na internetu, ne bih se čudio da sam potpisao da doniram svoj bubreg.' Vrlo malo razmišljamo o svom digitalnom otisku, koliko informacija o sebi sami bez ikakve prisile ostavljamo online, ali i koliko podataka o sebi, što potrebnih, što nepotrebnih, ostavljamo u rukama institucija, kompanija i društvenih mreža, digitalno ili na papiru, koje se onda drže i spremaju tko zna gdje.
Niti znamo gdje svi ti naši podaci završavaju niti tko njima i u koje svrhe barata. Kad se pravilima Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka ili GDPR-u pridruži i zakon o kolačićima ili ePR, oštećenici koji pretrpe materijalnu ili nematerijalnu štetu dobit će novo oružje za zaštitu privatnosti. Priču o podatkovnim rizicima piše Ksenija Puškarić.