Velikodušnom Plenkovićevom ponudom povećanja plaća svim državnim i javnim službenicima dobili smo još moćniji i privlačniji uhljebistan. Reforma državne uprave izostaje, a ostaje golem porezni teret na leđima poduzetnika
Andrej Plenković mogao bi ući u povijest kao premijer koji je, umjesto da Hrvatsku vodi prema petoj industrijskoj revoluciji, do razine 5.0 doveo hrvatski uhljebistan. Sada doista nema više nikakvog straha od toga da će (i) državni zaposlenici početi napuštati zemlju, sigurno ne sve dok u realnom sektoru još ima onih koji im osiguravaju plaće.
Da je kojim slučajem Plenković vojskovođa, njegova ponuda sindikatima da poveća osnovice za plaće svim državnim i javnom službenicima za 6,12 posto možda bi se na vojnim učilištima izučavala kao Plenkovićev manevar. Tim manevrom kojim je primirio sindikate, HUP, koalicijskog partnera HNS… podsjeća na Napoleona, ali više zbog toga što je, poput nekoć francuskog vojskovođe, odnio pobjedu uz velike gubitke – stradat će državni proračun i, što je još gore, izostat će reforme državne uprave te druge reforme. Ostat će jedino golemi porezni teret na leđima poduzetnika.
Plenkovića ne podcjenjivati
Način na koji je to premijer učinio, šaljući ponudu sindikatima državnih i javnih službenika u Hrvatskom saboru pred zastupnicima, a ne razgovarajući s njima, jasan je dokaz da je riječ o političkoj odluci (iako to znamo i bez dokaza) jer zašto bi premijer sindikalcima ponudio povišicu ako ga ovi praktično još nisu stigli ni pritisnuti. Naime, razgovor sa sindikalcima tek je počeo i naprasno je završen Plenkovićevim manevrom.
Plenkovića kao političara ne treba podcijeniti jer je i dosad u nekoliko kriznih situacija izlazio kao pobjednik. Jedna od tih bila je uvlačenje HNS-a u Vladu, stranke koju je i sada uspio preveslati svojim manevrom, iako rat nije još dobiven. Svojim je manevrom povećao plaće i prosvjetarima, čime je primirio koalicijskog partnera HNS, što je ta stranka, ruku na srce (iako to neće priznati) jedva dočekala.
Omogućio je HNS-u 'častan uzmak' da ne mora napustiti koaliciju ako se ne izađe ususret prosvjetarima. Da to nije učinio, HNS bi praktično bio prinuđen izaći iz koalicije želi li ostati dosljedan s obzirom na to je ministrica Blaženka Divjak uz ministra graditeljstva Predraga Štromara njegov jedini adut da barem vrati dio članstva izgubljenog nakon koaliranja s HDZ-om.
Ali jao, sindikati prosvjete (a sada i znanosti) ustrajavaju na korigiranju koeficijenata prema složenosti poslova, a ne na rastu osnovica za plaće, pogotovo ne u ovoj konstelaciji kada su povećanjem plaća svima plaće u prosvjeti u još većem zaostatku u odnosu na ostale. Zato za Plenkovića, kojeg čekaju predsjednički, stranački i parlamentarni izbori te predsjedanje EU, kao i za HNS, dolazi razdoblje u kojem će svaki od njih imati figu u džepu s obzirom na to da im tek predstoji borba sa sindikatima prosvjete i znanosti. S tom razlikom što je sada na potezu HNS – našao je razlog da ostane u Vladi, ali istraju li sindikati prosvjete i znanosti u svojim namjerama, morat će se odlučiti na koju će stranu – Plenkoviću ili sindikatima.
Cijeli tekst pročitajte u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera