Disperzija na više kupaca i više prodajnih kanala pomogla je vlasniku Našega klasja, tvrtke koja proizvodi tjesteninu, da bez previše stresa preživi Agrokorov krah, a i u aktualnoj pandemiji
Naučiti voditi vlastiti biznis i upravljati rizikom bio je prvi korak i prvi uloženi novac Zorana Šimunića kad je početkom drugoga tisućljeća odlučio pokrenuti proizvodnju svježe tjestenine i usporedno s tim razvijati segment proizvodnje sirovina za pekarsku industriju. Danas ta tvrtka u novom zdanju u Kupljenovu pokraj Zaprešića proizvodi na godinu tisuću tona svježe i zamrznute tjestenine te sirovina za pekarstvo. No Šimunić paralelno s proizvodnjom u tvrtki Naše klasje nastoji izgraditi imidž ekološki svjesnog proizvođača.
Tko zna što bi bilo da nije bilo rata 1991. Potkraj rujna te godine Šimunić je diplomirao, sutradan mu je otac bio ranjen, a dva dana poslije okupirano je njegovo selo pokraj Vinkovaca. Već spremno zaposlenje u tamošnjemu poljoprivrednom poduzeću izjalovilo se, a kako je poslije rata velik broj iskusnih agronoma ostao bez posla, preostalo mu je da se zaposli u skladištu velike tvrtke u Velikoj Gorici (poslije je, fakultetski obrazovan i sa znanjem tri jezika, napredovao). Tvrtka se našla u problemima pa je izlaz potražio u osnivanju veletrgovine, no Zoran Šimunić želio je više.
Govoreći o tome kako je prikupio novac za osnivanje tvrtke posudivši od roditelja cijelu njihovu ušteđevinu te ono što je uspio zaraditi od vlastite veletrgovine koju je osnovao nekoliko godina prije, očekivali smo da će najprije govoriti o tome kako je investirao u pogon u zagrebačkome Voltinu naselju. Ostali smo pomalo iznenađeni kad je rekao da je najprije dio tog novca uložio – u znanje.
– Upravljanje rizikom određuje koliko ćete daleko dobaciti jer projekt će trajati onoliko koliko znanja imate. Zato sam na Bledu završio MBA koji me jako formirao kao poslovnog čovjeka. Bled je potvrdio ono što sam pretpostavljao: ako čovjek nema znanja koja se mogu tržišno potvrditi, nema smisla ulaziti u takve projekte – objašnjava.
Sâm svoj tehnolog
Znati upravljati rizikom poslije će se pokazati ključnim, pogotovo tijekom svjetske financijske krize, kao i ove aktualne, pandemijske. Taj diplomirani agronom tvrtku je osnovao 2001. nakon što je shvatio da mu nekoliko godina prije otvorena veletrgovina, doduše, donosi profit, ali ne i zadovoljstvo. Ipak, veletrgovina mu je, ako ništa drugo, bila korisna faza da nađe svoje mjesto pod suncem. Tada je mnogo putovao, promatrao je što se događa na tržištu od polja do stola te prepoznao da svježa tjestenina, čija je priprema jednostavna i koja je tada kod nas bila mala niša, ima potencijal.
– Pretpostavio sam da će način života utjecati na potrebu potrošača za bržom pripremom hrane – kaže Šimunić.
Poslije Bleda sagradio je pogon u Voltinu naselju u Zagrebu i sâm osmislio tehnološku pripremu jer nije mogao naći tehnologa zato što se tim poslom nitko u Hrvatskoj nije bavio. Obilazio je proizvođače, ali čim bi čuli da se čovjek iz Hrvatske raspituje o tehnologiji, odmah bi mu odgovorili da imaju 'fantastičnu polovnu liniju' za njega.
– Međutim, zaključio sam, ako kupim od nekoga nešto što je on izbacio, kako ću mu konkurirati!? Zato sam odabrao tehnologiju koja je u tom trenutku bila avangardna, nepotvrđena, ali vjerovao sam u logiku onog što sam vidio. Nisam pogriješio: odmah smo počeli dominirati kvalitetom, a poslije je to postala standardna tehnologija – govori Šimunić.
Dok je još gradio objekt, razmišljao je o riziku zaključivši da ne bi bilo dobro da ima samo jednu skupinu proizvoda. Pokucao je na vrata Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu...
Više pročitajte u novom broju digitalnog i tiskanog izdanja Lidera.