Prvi broj Lidera izašao je na današnji dan, 7. listopada 2005. U tih se 575 tjedana dogodilo štošta. Upravo u tjednu izlaska prvog broja otvoreni su pregovori o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Danas je Unija – opterećena migrantskom krizom i nakon Brexita – na putu da joj se brojno stanje vrati na ‘prethrvatsku eru’.
U Hrvatskoj smo u međuvremenu pregrmjeli fazu ‘brzog’ rasta, koji je na krilima gradnje cesta ipak bio sporiji od konkurentskih država u regiji, ali rasprskavanje globalnog financijskog balona dočekali smo s golemim ratama za povrat neproduktivnih infrastrukturnih investicija. Zatim smo se susreli s recesijom, koju političari dugo nisu ni htjeli priznati, a Hrvatsku je udarala najžešće i najdulje. Sedam gladnih godina bilo je kobno za golem broj tvrtki i radnih mjesta.
Ponosan sam na to što je i Lider uspio preživjeti među tim ‘ostacima ostataka’ hrvatskog biznisa i dočekati današnju fazu krhkoga postrecesijskoga rasta (opet sporijeg od država u regiji). U 11 godina na čelu Hrvatske izredali su se Sanaderov HDZ (uz epizodu s oktroiranom Jadrankom Kosor), Milanovićev SDP i Karamarkovo bezvlašće, a sad očekujemo Plenkovićevu eru.
Primljeni smo u NATO, nakon osam godina pregovaranja napokon smo ušli i u EU (netko reče – kao da smo pred zoru upali na tulum na kojem je najbolja zabava prošla i na kojem se gosti već razilaze). Sve vrijeme Lider je analizirao i kritizirao poteze svih vladajućih garnitura. U permanentnom klinču i politika i Lider imali su jednu konstantu. Politika nije htjela biti servis gospodarstva, nego ga je cijedila do zadnje porezne lipe kako bi mogla plaćati skupu državnu potrošnju. A mi smo stalno objašnjavali da rješenje nije u trošenju, nego u proizvodnji, i to za globalno tržište. I tako ćemo, uvjeren sam, nastaviti i bar sljedećih 11 godina.