Požalio mi se poduzetnik da je imao problema s inspektorom rada. Banuo je iznenada i tražio od njega podatke o njegovim aktivnostima u sprječavanju stresa radnika. Poduzetnik u prvom trenutku nije imao pojma što inspektor želi, a onda je ovaj izvadio Zakon o zaštiti na radu i citirao mu članak 51. U njemu piše da je poslodavac ‘obvezan provoditi prevenciju stresa na radu ili u vezi s radom koji je uzrokovan osobito čimbenicima kao što su sadržaj rada, organizacija rada, radno okružje, loša komunikacija i međuljudski odnosi, kako bi sveo na najmanju mjeru potrebu radnika da svladava teškoće zbog dugotrajnije izloženosti intenzivnom pritisku te otklonio mogućnost da se umanji radna učinkovitost radnika i pogorša njegovo zdravstveno stanje‘.
Zatečeni poduzetnik
Inspektor ga je pitao je li mu sad jasnije, na što je poduzetnik klimnuo potvrdno glavom, iako, rekao mi je, ni tada mu nije bilo jasno što inspektor želi. Inspektor ga je pak pitao ima li kakvu dokumentaciju da je radio na prevenciji stresa među radnicima. Poduzetnik je pak pitao ‘kakvu dokumentaciju‘, na što ga je inspektor upitao ima li neke bilješke da je razgovarao sa zaposlenicima ili pak neke odluke direktora tvrtke koje dokazuju da se radilo na preventivnom eliminiranju stresa. Naravno, poduzetnik takvo što nije imao jer nije imao pojma da u Zakonu piše da mora poduzeti preventivne mjere. Poduzetnik je bio zatečen, mislio je da će inspektor otići i poslati nekakvu kaznu, ali nije otišao. Nastavio je dalje. Pitao je poduzetnika postoje li naznake stresa na radu ili u vezi s radom. Ovaj mu je, šireći ruke, rekao: ‘Čujte, stresa uvijek ima, pa i ja sam pod stresom.‘ Nakon što je poduzetnik ‘priznao‘ da u njegovoj tvrtki već stanuje određena doza stresa, inspektor ga je podsjetio na stavak 2. članka 51. Zakona o zaštiti na radu. U njemu piše da je u slučaju kada postoji stres poslodavac obvezan posebnu pozornost usmjeriti na organizaciju rada i radnih postupaka, na radne uvjete i okolinu, na komunikaciju (neizvjesnost o tome što se očekuje od posla, izgledi za očuvanje posla ili nadolazeće promjene i sl.) te na subjektivne čimbenike (emocionalni i društveni pritisci, osjećaj nemoći, osjećaj da nema dovoljno podrške i sl.).
Takvo je, kakvo je
Onda je poduzetnik pomalo već počeo gubiti strpljenje rekavši mu da su organizacija posla te radni uvjeti i okolina takvi kakvi jesu (riječ je o maloj tvrtki čiji svi zaposlenici rade u uredu) i da svakodnevno razgovara sa svojim zaposlenicima ne samo o poslu, već i o nogometu, politici i tome slično, sugerirajući na taj način da nastoji stvoriti što je više moguće domaću atmosferu u tvrtki. Pitao je inspektora ironičnim tonom bi li trebao kao dokaz priložiti audiosnimke razgovora njega i zaposlenika. Inspektor mu je odgovorio da je dužan provoditi zakon, ma što on mislio o njemu. Poduzetnik je sad već oštrijim tonom odgovorio da on radi u skladu sa zakonom, plaća poreze (pozvao ga je da to provjeri) i da nastoji u svojoj tvrtki stvoriti što bolje uvjete za rad zaposlenicima jer će oni, na kraju krajeva, biti produktivniji. Inspektor je nakon toga otišao, ništa ne zapisujući. Bilo je to prije dva mjeseca, nije poslano nikakvo rješenje, pa se poduzetnik nada da je i inspektor shvatio nelogičnost cijele priče, ali i nelogičnosti zakonske odredbe koja ništa neće promijeniti ako poduzetnici ne žele pomoći svojim zaposlenicima.