Postizanje dogovora o smanjenju proizvodnje nafte unutar OPEC-a nikako da dobije svoj epilog, ali zato peripetija i obrata ne nedostaje. Cijelu ovu godinu članice naftnoga kartela pokušavaju se usuglasiti kako bi cijena nafte na svjetskom tržištu počela snažnije rasti, ali pokazalo se da nitko nije pretjerano oduševljen idejom o smanjenu proizvodnje. Glavni je problem Iran, kojem su nedavno ukinute dugotrajne sankcije, zbog čega po svaku cijenu želi obnoviti svoju proizvodnju i vratiti mušterije. Saudijska Arabija kao najveći proizvođač spremna je na određene ustupke, ali drugima očito nedovoljno velike, a u međuvremenu se pojavio i problem s Irakom. Početkom godine postignut je okvirni dogovor o ograničavanju, no nekoliko mjeseci poslije taj je prvi pokušaj neslavno propao, nakon što su Saudijci zaključili da snose prevelik udio smanjenja proizvodnje. U novoj rundi tegobnih pregovora potkraj rujna u Alžiru neslužbeno je postignut novi okvirni dogovor o ograničavanju dnevne proizvodnje kartela na 32,5 do 33 milijuna barela nafte, koji bi trebao biti formaliziran potkraj studenog, no pristanak Irana ključan je za uspjeh, a to ni po čemu nije zajamčeno. Štoviše, posljednje vijesti govore o namjeri povećanja proizvodnje u trećoj najvećoj članici kartela na četiri milijuna barela na dan, što dogovor potkraj ovog mjeseca komplicira unatoč nadanju ministra nafte Bijana Namdara Zanganeha da će konačni dogovor biti postignut. Problem s posljednjim ‘dogovorom‘ nije u slaganju u vezi s ciljem, već u načinu dolaska do njega. Nije, naime, jasno tko bi trebao i koliko smanjiti proizvodnju da bi se zadržala željena razina proizvodnje.
Pregovarački argumenti Kako izvještava Bloomberg, Iran traži čak 200 milijardi dolara investicija u svoj zapušteni naftni sektor koji je dugo tavorio pod sankcijama. Nagovoriti zemlju koja ima velike gospodarske ambicije ostvarive jedino uz izdašne naftne prihode da pristane na nisku razinu proizvodnje bit će vrlo teško, pogotovo s obzirom na puzanje cijene barela prema gore u posljednje vrijeme usprkos izostanku stvarnog dogovora proizvođača. Nadu daju nagađanja prema kojima bi Iran mogao biti izuzet od smanjenja planiranog za studeni, ali sada se pojavio i problem Iraka, zemlje uništene ratom koja treba svaki dolar naftnih prihoda za uspostavljanje kontrole nad svojim teritorijem i obnovu. Irak bi također želio biti izuzet, a kako su u pitanju treći i drugi proizvođač nafte u OPEC-u, to dosta komplicira stvari. Analitičari vjeruju kako bi pojačavanje pritiska moglo služiti kao pregovarački argument, odnosno da članice pokušavaju u pregovore ući sa što bolje startne pozicije (sa što većom razinom proizvodnje, koju će onda velikodušno pristati smanjiti i maksimalnim zahtjevima). I dok su sve oči uprte u Iran, o čijem stajalištu umnogome ovisi buduća cijena nafte, što pogađa baš svaku ekonomiju na planetu, Irak tako postaje nova zapreka upotrebljivom dogovoru. Drugi najveći proizvođač pozvao je nedavno niz medija i organizacija da procijene razinu proizvodnje nafte, što se može protumačiti kao uvod u natezanje o stvarnim razinama proizvodnje na sastanku potkraj ovog mjeseca. Neslužbene informacije govore o iračkom nezadovoljstvu ograničavanjem proizvodnje i metodologijom utvrđivanja razina proizvodnje, koja, prema mišljenju iračkog ministra nafte Jabara Ali al-Luaibija, podcjenjuje iračku proizvodnju. Ipak, i ovaj načelni, propali, pa sada neslužbeno oživljeni dogovor doveo je do polaganog oporavka cijene barela nafte na nekih 50 dolara, nakon što je u jednom trenutku potonula ispod 30 dolara i prijetila spuštanjem ispod 20, čime bi dovela u pitanje osnovnu isplativost eksploatacije nafte. S druge strane, ako se uvjerljiv dogovor ne postigne, oporavak cijene mogao bi stati i krenuti opet u suprotnom smjeru jer je i trenutačna razina uvelike uvjetovana nadom u dogovor. Kada bi postalo očito da dogovora neće biti, tržište bi moglo reagirati izrazito negativno.
Trojac drži ključ Malo bolje vijesti zato su potkraj listopada došle u obliku smanjenja postojećih zaliha na američkom tržištu, odnosno većeg smanjenja nego što se očekivalo, zbog čega je odmah blago porasla cijena barela nafte. Sljedeći faktor koji, paradoksalno, ide na ruku željenom smanjenju proizvodnje je i nestabilna politička situacija u Venezueli gdje predsjednik Nicolas Maduro sve teže drži konce u rukama. Proizvodnja u toj članici OPEC-a već neko vrijeme pada, a produbljivanje političke nestabilnosti i postojećih ekonomskih problema moglo bi dovesti i do većeg, nenamjernog pada proizvodnje. Bez obzira na te razvoje događaja, ključ ostaje u rukama OPEC-a, konkretnije troje najvećih, Saudijske Arabije, Iraka i Irana. Kako stvari stoje, izuzeća bi mogla uključivati Iran, Nigeriju, Libiju, Venezuelu i Indoneziju, po novome i Irak, što bi relevantnost dogovora drastično moglo smanjiti. Drugim riječima, ostali bi, posebice Saudijska Arabija, morali svojim smanjenjem kompenzirati izostanak navedenih, a to je vrlo upitno. Za zemlje koje ne ostvaruju relevantne prihode od nafte, poput Hrvatske, posljedice niske cijene nafte uglavnom su pozitivne, barem kratkoročno i srednjoročno. Sasvim očito, gorivo je jeftinije, što pozitivno utječe na ekonomiju, pri čemu krajnji potrošači u pravilu zadnji osjete koristi niske cijene nafte ili ne osjete uopće. Cijena goriva na crpkama nekako ima tendenciju brzo rasti kada raste cijena nafte na svjetskom tržištu, ali sporo padati kada pada. Jednako tako, trgovci i proizvođači brzo osjete pad cijene u nižoj cijeni svojih inputa, ali im se uglavnom ne žuri te dobitke proslijediti potrošačima koje su u međuvremenu navikli na više cijene, iako valja napomenuti da efekti variraju od sektora do sektora. Učinci za hrvatsku državu su dvojaki, s jedne strane gubi na trošarinama zbog snižene cijene goriva, ali zato dobiva u pogledu poboljšanja šire ekonomske slike i niže cijene uvoza nafte.
Tržišne neravnoteže Dugoročno gledano, trajno preniska cijena nafte može pojačati deflacijske trendove, što u svakom slučaju za ekonomiju na kraju nije dobro jer vodi u odgađanje kupnje i investicija. Isto tako, cijena nafte koja je proizvod neravnoteže na svjetskom tržištu (prevelikih zaliha u ovom slučaju), na duže staze može proizvoditi više negativnih efekata za sve, i proizvođače nafte, ali i uvoznike nafte. U krajnjoj liniji, svaka tržišna neravnoteža prije ili poslije pokaže se negativnom u širem kontekstu stvari i globalne ekonomije. Premda neki analitičari trenutačnu cijenu smatraju mogućim novim ekvilibrijem, ona ne odražava usklađenost ponude i potražnje, pa stoga teško može biti nova ravnoteža. Zalihe i proizvodnja su prevelike i trenutačna potražnja ih ne može apsorbirati, a prema prognozama u kratkom roku, globalna ekonomija još neko vrijeme neće trebati mnogo više nafte nego sada. Realna cijena zato bi morala biti viša od trenutačnih 50-ak dolara po barelu, ali tržište sirovina reagirat će rastom cijene tek kada dobije osjećaj da se fundamenti usklađuju s tržištem, odnosno da proizvodnja pada i zalihe osjetno smanjuju.