Nametnuti nepotrebni troškovi mogu biti produkt gluposti, nečijega kukavičjeg jajeta ili osobnog interesa. No kad bi se utvrdilo tko je što predložio i odlučio, bilo bi manje obmana poput razdjelnika i televizora
S obzirom na to da su romantičarska predizborna Mostova promišljanja o reformi javne uprave, prema očekivanjima, nestala u naletu pregovora između sindikata javnog sektora i Vlade o plaćama i dodacima, na medijima je da pokušaju vratiti fokus na bitna pitanja.Dobar su povod za zadržavanje fokusa afere s razdjelnicima topline i novim standardima zbog kojih će građani za koju godinu morati kupiti oko milijun novih TV prijamnika.
Razdjelnici pameti
Prije tri godine donesen je Zakon o tržištu toplinske energije. On je sve potrošače koji se griju na centralno grijanje iz toplana obvezao na ugradnju razdjelnika topline. Pokazalo se da su, unatoč najavama da će im se računi za grijanje smanjiti, većini potrošača koji su ugradili razdjelnike izdaci veći nego prije. Nakon što je bunt počeo bujati, otkrilo se da su lažne bile tvrdnje iz nadležnoga ministarstva da je to obveza iz smjernice EU. Svakim danom otkriva se sve više promašaja spomenute odredbe.
Kad je o televizorima riječ, milijun kućanstava u sljedećih će pet godina morati kupiti nove TV prijamnike. Razlog: opet smjernica iz Bruxellesa da se u cijeloj Europskoj uniji između 2018. i 2022. treba prijeći na standard DVB-T2 zemaljskoga televizijskog signala. I u tome ne bi bilo ničega spornog da u Hrvatskoj prije nekoliko godina stanovništvo nije zakonom natjerano da prijeđe na tada novu tehnologiju. Pa su i tada kupovani novi TV prijamnici ili pretvarači. Već je i tada bilo pitanja zašto ne pričekati 2018. pa jedanput promijeniti TV prijamnik (kao što su odlučili naši susjedi u Sloveniji). Ali to nitko nije htio čuti. Postavlja se pitanje kako su nastale spomenute dvije zakonske odredbe koje su običnim ljudima donijele velike, nepotrebne troškove. Tko je odgovoran? Kako smanjiti mogućnost da se slične stvari ne ponavljaju?Nekoliko je mogućih odgovora.
Prvi je da je riječ o gluposti onih koji su pisali neko zakonsko rješenje. Kao podskupinu obične gluposti moguće je specificirati neznalačko čitanje smjernica koje se slijevaju iz sjedišta Europske komisije. Sigurno da ima i takvih razloga, no ne treba biti baš naivan. Kad je posljedica zakonskog rješenja mogućnost zarade za neku interesnu skupinu – treba bar uzeti u razmatranje mogućnost da je proces bio ‘vođen’.
Poduzetnik koji se u prvom desetljeću nakon početka tranzicije silno obogatio radeći s državom, kad bi se u privatnom društvu opustio, ponavljao bi svoju glavnu i najprofitabilniju poslovnu mantru: ‘Nikad se ne javljam na natječaje u čijem pisanju nisam sudjelovao.’
Kad interesi pišu zakone
Uzmemo li u obzir mogućnost da odredbe poput obveze ugradnje razdjelnika topline ili nepotrebne i preuranjene promjene TV prijamnika nisu posljedica nečije gluposti, otvara se lepeza mogućih scenarija. Jedan je da nema krivnje nadležnog ministra ili šefa agencije. Netko od podređenih podmetnuo mu je da potpiše kukavičje jaje. Pri čemu su podređeni bili predmet ‘obrade’ zainteresiranih poduzetničkih skupina koje su uočile mogućnost dobre zarade. Upućeni tvrde da to nije rijetka situacija. A kad zakon bude prihvaćen i otkrije se podvala, ministar se ne usudi reći da su ga podređeni nasanjkali.
Postoji i podvarijanta. Oni odozdo pokušaju ‘uvaliti’ neki svoj interes. Ovi odozgo ‘skuže’ ih, ali umjesto da traže ponovno pisanje zakona ili pravilnika, počnu kočiti proces. Pa vanjske zainteresirane strane moraju na noge prvim ljudima državnih institucija. Nerijetko se i u toj varijanti pronađe zajednički jezik.Druga je varijanta da, ‘ničim izazvan’, na neku takvu ‘genijalnu’ ideju dođe sâm ministar. Pa naredi da njegovi podređeni opjevaju ideju koja će nekomu donijeti lijep posao. U svim varijantama otpora onih koji će biti pogođeni zapravo nema. Udruge oštećenih osnivaju se tek i ako harač bude prevelik i nesnošljiv.Što onda učiniti? Pomoglo bi kad bi se neki od najsumnjivijih slučajeva odvrtio unatrag do samoga početka. Da se forenzički rekonstuira tko je komu što predložio, tko nije uvidio opasne posljedice. Imenom i prezimenom. Teško je tu naći neku kaznenu odgovornost. Sve se na kraju prekrije blagoslovom dizanja ruku većine u Saboru, gdje su mnogi zastupnici alergični na čitanje prijedloga zakona općenito, a o čitanju s razumijevanjem da se i ne govori.
Ali kad bi se ustanovila praksa kopanja po odabranim slučajevima, možda bi se bar umanjio bahatluk u većem dijelu državnog aparata.