U početku nisam bio siguran primjećujem li promjenu ili mi se samo čini da se nešto promijenilo. Nakon nekoliko mjeseci ipak sam siguran da lica većine poduzetnika i menadžera koje susrećem nisu više tako smrknuta kao proteklih godina. Istina, u početku će odgovor na pitanje: ‘Kako ide?‘ biti neodređen. Ali nakon nekoliko rečenica mnogi priznaju da im je 2015. krenula ipak malo bolje nego pet-šest prethodnih.
Dakle, ipak postoji veza između statistike i realnoga ekonomskog života. Vijest da je zaustavljen pad BDP-a poklopila se sa signalima kod mnogih poduzetnika da je njihova tržišna niša nekako živnula. Ima više narudžbi nego prije, čak su se rokovi plaćanja (kakvi-takvi) stabilizirali. Ima naznaka optimizma u poslovnoj zajednici. Slabašni su, nitko se više ne odlučuje na nekakve riskantne, velike iskorake. Ali u manje se nove projekte ipak ide.
Međusobno hrabrenje
Makroekonomisti (o političarima nema smisla govoriti) najčešće potpuno zanemaruju psihologiju u ekonomiji. Ali ona je itekako važna. Nekako poduzetnici ovih mjeseci jedni druge indirektno ohrabruju: ‘Ako je on krenuo, ma trebam i ja...‘
Dvije su teze koje bi se mogle izvući iz blago probuđenoga poduzetničkog optimizma. Tko nema nikakvih signala na kojima bi podgrijao svoj poslovni optimizam – u problemu je. Najvjerojatnije je fokusiran na pogrešno tržište. Lokomotivu, gle čuda, vuku izvoznici. Rast industrije povezan je s rastom lanjskog izvoza od 8,7 posto (detaljno u odličnoj analizi Velimira Šonje u uvodu Liderova ovotjednog specijala ‘1000 najvećih‘). Ako već vaša tvrtka i nije direktan izvoznik, morali ste u ovih posljednjih nekoliko godina postati isporučitelj robe i usluga koje će izvoznici (ili njihovi prvi dobavljači) ugraditi u svoje proizvode. Nije mudro očekivati da će se domaća potrošnja (državna, privatna ili investicijska) oporaviti. Možete igrati na vjerovanje kako se u javnom sektoru neće provoditi rezovi i da će vaše uhodane liferantske staze biti prohodne i profitabilne. Ali čak i onaj tko ima načina kako i dalje profitirati poslujući s nerestrukturiranim javnim sektorom, morao bi biti mudar pa otvoriti i neke alternativne izvore prihoda za budućnost.
Da muka ne bude uzaludna...
Druga je teza da postoji velika opasnost da sva muka i trud realnog sektora okrenutoga pravom tržištu padnu u vodu. I da sadašnji blagi optimizam, oprezno otključavanje investicija, hrabriji iskorak na tržišta... budu kratkotrajni bljeskovi oporavka. Koje će ugasiti nevolja koja se nezaustavljivo valja. Može se dogoditi da tvrtke očišćene od nekadašnjih prekomjernih troškova, ojačalih mišića i velike volje budu pregažene makroekonomskom i političkom nestabilnošću izbije li u roku godinu dana hrvatska dužnička kriza.
Poznata je računica da za servisiranje postojećega vanjskog duga Hrvatskoj treba rast BDP-a od najmanje tri posto na godinu. Preživjeli i mukom restrukturirani dio realnog sektora može svojom unutrašnjom snagom dignuti BDP, bude li sve u redu s turističkom i poljoprivrednom sezonom, na famoznih plus 0,5 posto. Za više od toga treba svu moguću njegu i pomoć svih segmenata države. Ako domaći poduzetnik za gradnju objekta od 30 m2 treba pola metra dokumentacije i dvije godine strpljenja, nikad nećemo dostići tri posto rasta BDP-a. A političke elite, vladajuća i oporbena, ničim ne pokazuju da su svjesne trenutka u kojemu realni sektor treba pomoć.
Ponašanje hrvatskih vlada prema poduzetnicima izgleda kao ponašanje glupoga košarkaškog trenera koji u petorci ima odličnog strijelca kojemu nitko ne želi dodati loptu. Pa pogotke postiže samo od ‘otpadaka‘ koje sâm uhvati. A kad smo već na toj ekonomsko-sportskoj paraleli, zaista izluđuje minoriziranje snage koju za preživljavanje i razvoj imaju tekstilci, kožari, drvari, metalci, informatičari. Čak će i kolege novinari (da ih ne imenujem) olako preuzeti teze salonskih makroekonomista u stilu: ‘Izlazak iz recesije i povećanje izvoza posljedica je oporavka gospodarstava EU.‘ To je logika: nije naša momčad dobra, nego nam protivnici daju priliku... Ma nemojte! Da poduzetnici i njihovi zaposlenici u šikaniranome realnom sektoru nisu u dobroj kondiciji, vraga bi se mogao iskoristiti oporavak na tržištima zemalja EU. Društvo koje se tako odnosi prema svom najvrednijem dijelu nacionalne ekonomije možda i ne zaslužuje drugo doli da bez kočnica, s 200 km na sat, tresne u zid.