Populizam i demagogija sastavni su dio političkog diskursa na koji se s vremenom manje ili više naviknemo. Uvijek odbojni i uvredljivi za zdrav razum ponekad, kao na primjer sada, postaju i pomalo zastrašujući. Kako je situacija lošija tako i populizam poprima lošije oblike jer jačaju radikali svih boja i oblika.
Populizmu je svojstveno da pojednostavljuje i sve svodi na crno-bijele slike dobrih i loših. Dobri smo, naravno, uvijek ’mi’, a loši ’drugi’. Populizam je vrlo učinkovito sredstvo za zamagljivanje stvari, posebno za prikrivanje odgovornosti I skretanje pažnje s bitnog na nebitno. Ili neizvedivo. Ili izvedivo s potencijalno jako lošim posljedicama.
Ekonomski populizam je pritom opasniji od „običnog“ političkog. Raznoraznih floksula naslušali smo se tijekom nedavne predsjedničke predizborne kampanje, koje su kao stvorene za eskalaciju populizma, da bi bez predaha nastavili u istom, ili još gorem tonu jer slijede, važniji, parlamentarni izbori. Osim uobičajenog populizma u zadnje vrijeme smo dobili i nove radikalne elemente. Kada je riječ o ekonomiji, mahom lijevog predznaka. Živi zid nam, primjerice, obećava da će monetarnom čarolijom „na rate kredita ići pet posto plaće, a ne pola”. Njihovi su neprijatelji bankari i tajkuni, a vole nacionalizaciju. Iste te neprijatelje i preferencije ima i Radnička fronta koja bi ukinula „kapitaliste“ pa bi svi (osim nepodobnih) živjeli u vječnoj sreći i blagostanju.
Na razini Europe, radikalni lijevi populisti koji su pobijedili u Grčkoj, a prema svemu sudeći će i u Španjolskoj, postali su ozbiljni politički faktor. Prvi potezi Sirize, poput povratka 600 čistačica i 3500 zaposlenika javnog sektora na posao, zgodni su primjeri tog populizma. I minimalna plaća od 750 eura zvuči sjajno. U bankrotiranoj državi nadrealno. No, što je jednostavna računica spram stava da „ mi to zaslužujemo“. Još pravednije i ljepše bi bilo da je minimalna plaća 1500 eura. Zašto i to ne odrediti dekretom? Ili zašto jednostavno ne zaposliti sve nezaposlene u javnom sektoru?
Svi lijevi populisti obožavaju nacionalizacije i mrze privatizacije. Ipak oni znaju kako najbolje i napravednije redistribuirati. Manje je važno tko i kako će stvoriti to što će se (re)distribuirati. A kako funkcionira i do čega u praksi dovodi ekonomski populizam tog tipa najbolje se vidi na primjeru južnoameričkih zemalja u kojima se razvio cijeli spektar lijevo populističkih režima. Vrhunac je Venecuela, jedna od najsiromašnijih i najnesigurnijih zemalja na svijetu, čiji je model uzor današnjim grčkim i španjolskim „revolucionarima“. Kako je taj model završio u praksi može se vidjeti svaki dan u vijestima o nestašici osnovnih životnih potrepština.
Budući da takav socijalistički populizam živi od tuđeg novca, prije ili kasnije pojavi se mali problem. Primjerice, tog novca, čini se, neće biti ni u približnim količinama koje bi zahtijevalo stvaranje grčkog socijalističkog raja. Nisu samo banke i Nijemci krivi za tu zlu sudbu. Ni Slovenci, Portugalci, Talijani ne žele ni čuti o otpisu dugova svojoj južnjačkoj braći.
Ono što, generalno, u tom kolopletu loših poteza i teških sudbina fascinira jest potpuno odsustvo osjećaja za vlastitu odgovornost. Nitko za ništa nije kriv. Uvijek su krivi drugi. Siromašnima bogati, bogatima siromašni, onima u privatnom sektori državni uhljebi i obrnuto. Lijevima desni, desnima lijevi. Dežurni krivci su banke i tajkuni. Pritom nitko da bi rekao riječ o vlastitoj odgovornosti. Od korisnika kredita u francima i Grčke do banaka i Njemačke. A činjenica je da su sami, bez vanjske prisile, i dizali i odobravali kredite. Pojam vlastite odgovornosti posebno je nepoznat u ovim krajevima gdje još postoji žudanja za svemoćnom državom koja će uvijek skrbiti za svoje stado. Ono stoga ništa ne mora znati niti oko čega brinuti. Kriv će uvijek biti netko drugi i plaćat će uvijek netko drugi.