Svi smo mi 'sheeple'

Jedan komentar o Obaminoj pobjedi na najpoznatijoj društvenoj mreži vratio mi je dah u pluća. Neki je stanovnik planete na raspamećeni status ushićene ljubiteljice njegovog lika i djela hladno i nemilosrdno ogolio činjenice:

'USA je korporacija, baš kao i Velika Britanija. Tužno. Pojedinac se više uopće ne računa, ne postoji. Vaša se prava smanjuju svake godine, a vi im još i plješćete zbog toga. Sramite se, ovce! Probudite se.'
Riječ 'ovce' nedosljedno sam prevela, jer je komentator (gotovo sigurno je bolje reći 'hejter') upotrijebio teško prevedivu, ali po ljudski rod poražavajuću kovanicu: 'sheeple'. Ta me riječ neodoljivo asocira na prastari horor film o medicinskim pokusima na ljudima. Jedan od tih pokusa rezultirao je baš takvom grotesknom slikom, spodobom s glavom čovjeka i tijelom ovce. Hm, da je sniman danas, bi li bilo obrnuto?
Slučaj drugi taj je dah pomalo iscijedio. Dva dana prije HTV-ove premijere odgledala sam dokumentarac Child 31, sjajan i jeziv istodobno. Jedan od onih koji vam ostave knedlu u grlu, čvor u želucu i trajni osjećaj bijesa. Ideja podjele obroka gladnoj djeci i to u školama kako bi ih privukli da steknu kakvo-takvo obrazovanje i maknu se s ulice, uistinu je predivna. Svi su ti ljudi krasni, nesebični, ponese vas cijela ta ideja, htjeli biste zagrliti cijeli svijet i izvidati mu rane. Ja sam, međutim, ustvrdila i to javno na društvenoj mreži, da je potpuno pogrešan zaključak kako je to rješenje za glad u svijetu. Nije rješenje rast broja samilosnih i podjeli Marijinih obroka nego u rezanju uzroka gladi – korporacijskog mentaliteta i logike profita, ovakve kakvu sada živimo.

Takve koja je rascijepila svijet na 2 posto vlasnika svjetskog bogatstva i 98 posto onih koji ga stvaraju za one prve. I usput malo gladuju.  Glad otupljuje. Mogu razumjeti da svijest umire kada želudac glasno urla. Naši želuci (još) nisu toliko prazni, pa bi neka mrvica svijesti trebala ostati na životu. No većina koja je pročitala moj status, uključujući i jednog TV voditelja, nije shvatila poentu. Voditelj, inače socijalno vrlo osjetljiv, preporučio mi je da film odgledam ponovno, pa mi možda na drugo gledanje sine pristojniji zaključak. Caka je u tome da ni stotinu puta odgledani film neće promijeniti činjenicu da samilost neće trajno nahraniti gladne. Samilost uostalom ima korijen u egu. Ali hoće promjena svijesti. Koncepta življenja. Konzumerističkog mentaliteta. Kapitalizma, socijalizma i svih ostalih –izama u glavi.

Nevjerojatno kako je vrijeme '68.-osmaškog izobilja, dekadencije i dosade uspjelo iznjedriti intelektualnu revoluciju. Sveopći raspad sustava i uvredljiva neravnoteža između gladnih i sitih nije u stanju ni toliko. A visimo na rubu. Daleko opasnijem od mjesta Baumgartnerova skoka. Za to vrijeme mi još prebrojavamo krvna zrnca, dijelimo se na plave i crvene, zabavljamo se Severininim dekolteom i Acinim nu2 promašajem, uživamo u opojnom mirisu priča o osobama iz moralnog polusvijeta. Baš smo sheeple!