Kad čovjek čuje neke od jadikovki poduzetnika, ne zna bi li plakao ili se smijao. Ipak, najčešće se zajedno s poduzetnicima smijemo kada nam pričaju iskustva iz praktične primjene zakona, iako je smijeh, ponajprije za poduzetnika, obrambeni mehanizam, da ne bi puko.
U razgovoru s jednim od njih usput mi je prepričao kako je bio primoran svojim zaposlenicima dva puta platiti edukaciju o zaštiti na radu. Naime, u Zakonu o zaštiti na radu (čl. 18., st. 1.) piše da je poslodavac obvezan, uzimajući u obzir poslove i njihovu prirodu, procjenjivati rizike za život i zdravlje radnika i osoba na radu. Zakonodavac je pobrojao na što se to sve odnosi, a jedna od tih stvari je i to da se mora procijeniti rizik na poslu u odnosu na ‘uređenje mjesta rada, organizaciju procesa rada, jednoličnost rada, statodinamičke i psihofiziološke napore, rad s nametnutim ritmom, rad prema učinku u određenom vremenu (normirani rad), noćni rad, psihičko radno opterećenje...‘ Također se spominje da je poslodavac odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima (čl. 19., st. 1.).
Sve je isto, a drugačije
To pak znači da se obuka zaposlenika mora obaviti ne samo jednom, nego svaki put kada se dogodi promjena organizacije u tvrtki ili pak, što je još gore, promjena statusa zaposlenika u tvrtki ili sredstava za rad.
Naš je poduzetnik, koji ima 20-ak zaposlenih, unaprijedio njih pet. Sve je ostalo isto, samo su dobili viši položaj i veću plaću. Nastavili su raditi na istom mjestu, što znači da su sjedili u istim prostorijama na istim foteljama, pišući na istim kompjuterima, pod istim osvjetljenjem... E, ali naš je poduzetnik morao naručiti uslugu edukacije za tih pet zaposlenika jer su se promijenila radna mjesta.
Kada je prvi put obavljena obuka zaposlenika za njih 20-ak, usluga je stajala, kako je pokazao na računu, devet tisuća kuna. Edukaciju je obavila jedna tvrtka, a do te su cijene došli nakon četiri mjeseca pregovaranja s nekoliko tvrtki koje educiraju zaposlene o zaštiti na radu. To znači da je usluga mogla stajati i više. No nije u pitanju samo cijena; mnogo je veći problem taj što su na dan edukacije svi u tvrtki morali odgoditi svoje poslove za sljedeći dan jer su morali gledati slajdove i slušati predavače o tome, npr. koliko žena smije podići kilograma nečega, a koliko muškarac, da nije dobro raditi pod lošim osvjetljenjem i sl.
Apel Vijeću
Isto to je opet moralo proći pet zaposlenika koji su promijenili samo status u toj tvrtki. Cijena je bila za njih oko tisuću kuna, ali opet su bili suočeni s gnjavažom, gubljenjem vremena i nervozom. Veli mi poduzetnik da je molio tvrtku koja educira zaposlene da ne dolaze, sve će im platiti (kad već mora), samo neka udare pečat da je edukacija obavljena. Ali kakvi.
U čl. 7., st. 1. Zakona o zaštiti na radu piše da je Vladino savjetodavno tijelo Nacionalno vijeće za zaštitu na radu i da ono prati, analizira i ocjenjuje sustav i politiku zaštite na radu. O svojim nalazima i ocjenama izvješćuje Vladu te predlaže potrebne promjene. Na čelu Vijeća je Krešimir Telebec, pa mu predlažemo da dobro razmotri ovakvu, ispričavamo se, ali glupu situaciju te da budućoj vladi sugerira zakonske izmjene kako se poduzetnici i njihovi zaposlenici ne bi više zbog besmislenih odredbi maltretirali.