Nadica Stubičan dostavila je dokumentaciju o sudskoj ‘trakavici’ radnog spora pokrenutoj 15. siječnja 2001. godine. Prema rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) Pliva d.d. je nakon otkaza ugovora o radu Nadici Stubičan trebala isplatiti otpremninu uvećanu zbog invaliditeta uslijed profesionalne bolesti.
Pliva d.d. pokrenula je sudski postupak protiv rješenja HZMO-a na Upravnom sudu, ali presudom Upravnog suda od 11. studenoga 2004. tužba Plive d.d. odbijena je i potvrđeno rješenje HZMO-a. Upravni sud protivno Europskoj konvenciji o ljudskim pravima nije (bio) sud pune jurisdikcije, pa Pliva d.d. nije postupila prema presudi tog suda, nego je isplatila otpremninu bez uvećanja zbog invaliditeta uslijed profesionalne bolesti. Nadica Stubičan pokreće postupak pri redovnom Općinskom sudu u Zagrebu, ali gubi spor jer ‘nije dokazala invaliditet, nego samo da iz zdravstvenih razloga više ne smije raditi na radnom mjestu na kojemu je izložena lijekovima na koje je preosjetljiva’!?
Prava ‘slabijih’ I nakon toga redaju se sudske odluke sve do u nizu zadnje Ustavnog suda od 9. veljače 2011. godine. Sve protiv (bivše) radnice koja nije dokazala invaliditet nego samo ‘da iz zdravstvenih razloga više ne smije raditi...’ Jako to podsjeća na sve što su proživljavali radnici oboljeli od azbestoze. Ta sudska ‘trakavica’ klasičan je primjer nejednakosti stranki u sudskom postupku pojedinca protiv moćnog društva kapitala. Da bi se nekako izjednačile stranke u sličnim postupcima radnika protiv moćnih društava kapitala u razvijenom svijetu su donijeti propisi poznati pod pojmom radnog prava kojima zakonodavac nastoji zaštititi ‘slabiju stranu’, radnika pojedinca. A i prema sudskoj praksi u razvijenim zemljama radni sudovi su u početku postupka pozitivno pristrani u korist pojedinca sve dok se prema ocjeni suda ne uravnoteži odnos između stranki u postupku. Razgovarao sam o tome s kolegama freelancerima iz Njemačke koji su pričali o uravnoteživanju odnosa u sudskom postupku freelancera protiv moćne nakladničke korporacije.
Prvo ukidanje, pa na zahtjev iz EU ponovno osnivanje suda za radne sporove nije usamljen slučaj u hrvatskom radnopravnom sustavu. Na gotovo identičan način su 1993. godine ukinute i ustanove medicina rada, da bi na zahtjev iz Europske unije od 1. siječnja 2007. godine bio ponovo osnovan Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu.
(Pre)veliki ulog Pitanje je, međutim, hoće li time biti zaustavljeno ‘demontiranje’ Štamparova modela javne zaštite zdravlja, što se provodi radi toga da bi se stvorio prostor za tobožnju pretvorbu i prodor privatnoga kapitala u sustav zdravstvene zaštite, koja se financira iz nemalih poreza (tzv. doprinosi su namjenski porezi). Podsjetimo se na pravilnik iz 1993. o privatnom osiguranju i vraćanju tog osiguranja sedam godina kasnije pod okrilje javne zaštite zdravlja financirane porezima, pa na prenošenje osiguranja od ozljeda na poslu i profesionalnih oboljenja na privatne osiguravatelje i nakon neisplaćivanja tog osiguranja vraćanja svega opet na teret poreznih obveznika itd. Preveliki su ulozi za privatni kapital da bi se samo tako mogla poštovati prava pojedinaca - obveznika poreza, odnosno doprinosa.
Neovisni radni sud više nije samostalan
Usporedno s tom sudskom ‘trakavicom’ u kojoj se našla Nadica Stubičan u tijeku je i natječaj za imenovanje predsjednika novoosnovanoga radnog suda u Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Sabor Republike Hrvatske, naime, Ukazom od 10. prosinca 1990. proglasio je Zakon o prestanku rada sudova udruženog rada (tako su se tadašnji vlastodršci voluntaristički ‘obračunali’ s prethodnim političkim poretkom). I nakon 20-ak godina na zahtjev iz EU u Hrvatskoj je ponovo osnovan sud specijaliziran za radne sporove (ali ne više samostalni, nego kao odjel Općinskog suda, što, kažu, ne bi trebalo utjecati na neovisnost tog suda).