Volim čitati putopise. Još više volim dobru zajebanciju. Tim više mi je vijest o dolasku Roberta Pauletića u sektor koji pratim deset godina, na mjesto zamjenika ministra turizma, intrigantna.
Puni su mediji optužbi i njegovih obrana od napada da je ksenofob, da mrzi purgere. Tema se malo izlizala, ali ima se tu još ponešto dodati. Kao što spomenuh, volim putopise i upravo u ruci držim Pauletićevu podeblju knjigu Led objavljenu 2010. godine, u kojoj je objavio priče sa sedmogodišnjih putovanja, na sedam kontinenata. U toj putopisnoj knjizi cijelo je jedno poglavlje posvetio sinkronizaciji crtića, pod naslovom „Bolje why nego kaj!“ (nadnaslov glasi Aladin, Simba, Bambi…nemrem to više podnjeti). Nije ni meni kao purgerici bilo lako čitati njegove putopise bez pomoći prijatelja iz Dalmacije jer se Pauletić pobrinuo da ga razumiju samo Dalmatinci. Ono što je Pauletić napisao uopće ne zvuči kao zajebancija i „šalio sam se“ jednostavno nije dovoljno. U jednom dijelu poglavlja Pauletić piše: „Zašto bi mali Dalmatinci morali trpit jezično nasilje nekoga pederčića iz distributerske kompanije šta je odlučija internacionalnoga, globalnoga Simbu i isto tako svjetsku facu, Aladina, svest na lokvicu svoga kvartovskog govora iz zagrebačkog predgrađa? Volija bi da mi ćer gleda crtiće na engleskome, nego na dijalektu iz Španskog. Radije globalno, nego špansko selo!“ Ili recimo:“ Mislin, štovano dalmatinsko čitateljstvo, da se u uvjetima crtićkog terorizma normalan čovik ne može odlučit drugačije nego kako san se ja odlučija: BOJKOT PURGERSKOGA DISNEYA! BOLJE WHY NEGO KAJ!“ U zadnjoj rečenici Pauletić poručuje distributerima: „Dečki, voljno, popušite si!“ Dok ovo prepisujem iz knjige word mi se zacrvenio i vrišti od pravopisnih pogrešaka.
Kakve veze imaju crtići s ministarstvom turizma (osim što je ta institucija kroz povijest ugostila mnoge likove iz bajke)? Koliko god meni neki Pauletićevi tekstovi bili „napeti“, je li to doista prava osoba za fotelju koja ipak zahtijeva malo decentniji i umjereniji pristup problematici? Čitajući komentare običnih građana (što je uvijek pogreška) koji uglavnom podržavaju Pauletića, može se lako vidjeti da ovaj narod pojma nema tko je za što zadužen u ovoj zemlji niti kako ova zemlja funkcionira. Proputovala sam i ja preko 100 destinacija, napisala tko zna više koliko putopisa i stvarno si ne uzimam za pravo reći da zbog toga znam kako svijet funkcionira. Međutim, barem znam koji je ili bi barem trebao biti njegov posao i koje izazove u turizmu treba rješavati Ministarstvo turizma, a koje svi ostali. Čak i ugledni građani, poput politologa Dražena Lalića, Pauletićevu kompetentnost objašnjavaju kroz njegov opis kao „kozmopolita i kreativca koji pršti od ideja i kao privatna i javna osoba, piše vrhunsku satiru, boksa, navija za Hajduk...“ Ok, super, sad nam je svima lakše.
Hoće li, primjerice, na sastanku s nekim investitorom iz, recimo, Katara, na kojem će mijenjati ministra, u pregovorima oko uvjeta ulaganja, partnerskih odnosa, rješavanja pitanja turističkog zemljišta ili privatizacije tvrtke koja 20 godina čeka investitora, nezadovoljan razgovorom ili ne do Bog, njihovim naglaskom, Pauletić reći: „Dečki, popušite!“ Srećom, ako se stvari zakompliciraju zna i boksati. Tko zna, možda sa investitorima i treba tako razgovarati, to još nismo probali.
Sve u svemu, nije na Pauletiću da provodi vlastite ideje. Na njemu je da pomogne drugim ljudima u turizmu da realiziraju svoje. Nije na njemu ni da radi promotivne akcije za Hrvatsku (kako su glasili neki komentari) jer za to imamo Hrvatsku turističku zajednicu. Za jednog globtrotera, ovo će biti jedan jako dosadan i štur posao koji ne trpi satiru već zahtijeva strahovito puno živaca i želuca za neke stvari. S time se neki jednostavno rode.
Žalosno je u cijeloj priči da Pauletić upravo nestručnost naglašava kao svoju vrlinu i prednost za posao državnog dužnosnika, pljujući pri tom na sve ljude koji rade u Ministarstvu već dugi niz godina i imaju apsolutno pravo biti na njegovom mjestu. Iz aviona se vidi da ga je na tu poziciju doveo nepotizam.
U bilo kojoj drugoj situaciji Pauletić bi se sam sprdao s ovom pričom i vjerojatno bi ga bilo gušt čitati. Nije teško razumjeti mali primitivni svijet politike u koji ulaze prosjaci ne bi li se ogrebli za vlastite interese. Puno je teže shvatiti svjetske ljude koji sebe vide u tom istom svijetu.
Nakon sedam mora i sedam gora eto na kraju Pauletića u Zagrebu. Rekli bi purgeri: „Svaka rit dođe na šekret!“ Ironija bi bila još veća da se doseli u Špansko među pederčiće. No Pauletiću, ne brini se. U Zagrebu se već jako dugo ne govori „kaj“. Pa mi to nekak podnosimo.