piše: Marija Zrno, partnerica u OD-u Bardek, Lisac, Mušec, Skoko, u suradnji s CMS-om Reich-Rohrwig Hainz
Kada je riječ o odgovornosti direktora za štetu, ključno je pitanje povreda njegove dužnosti, a ne samo pitanje nastanka štete. Zbog toga se i procjena povrede dužnosti utvrđuje s obzirom na okolnosti svakoga konkretnog slučaja. Koristan 'alat' koji pomaže u tim slučajevima jesu police osiguranja od odgovornosti direktora
Početak 2020. obilježilo je 25 godina primjene Zakona o trgovačkim društvima. Iako je Zakon nekoliko puta mijenjan u međuvremenu te su time bile zahvaćene i odredbe o odgovornosti direktora (članova uprave), može se reći da su pravila o odgovornosti direktora većinom ipak ostala ista tijekom toga razdoblja. S vremenom je rastao i broj sudskih odluka o tim pitanjima. U skladu s time, cilj je ovog članka ukratko se osvrnuti na osnovna pravila o odgovornosti direktora i njihovu primjenu u praksi. Pri tome ću se fokusirati na odgovornost direktora za štetu u društvu s ograničenom odgovornošću, kao društvu kapitala s kojim se najčešće susrećemo u praksi.
Kad se govori o odgovornosti direktora, može se govoriti o različitim aspektima – kaznenoj ili prekršajnoj odgovornosti, odgovornosti za štetu itd. Ovaj članak govori o općim pravilima o odgovornosti direktora za štetu kako su uređena Zakonom o trgovačkim društvima. Pri tome se ponajprije misli na odgovornost za štetu prema društvu, a moguće i prema vjerovnicima društva.
Kada je moguć opoziv
Važno je razlikovati odgovornost direktora za štetu od odgovornosti koju direktori imaju u vođenju poslova društva – koliko dobro obavljaju svoj posao – i na temelju koje mogu biti opozvani. Takvo je razlikovanje važnije kod dioničkog društva, gdje mora postojati važan razlog za opoziv direktora, budući da kod društva s ograničenom odgovornošću direktor može biti opozvan bez potrebe utvrđivanja bilo kakvog razloga za opoziv.
U tom kontekstu bitno je razjasniti i značenje davanja razrješnice direktorima društva. Naime, tijekom raspravljanja o godišnjim financijskim izvješćima skupština društva odlučuje i o davanju razrješnice direktorima za rad u prethodnoj godini. Međutim, davanje razrješnice ne znači da su direktori automatski oslobođeni svake odgovornosti za štetu. Važnost razrješnice je u tome da se time na neki način potvrđuje zadovoljstvo radom direktora, s obzirom na okolnosti koje su poznate u tom trenutku. Moguće je, međutim, da se poslije utvrdi odgovornost direktora za štetu unatoč tomu što je dana razrješnica direktoru za to razdoblje.
Odgovornost za štetu prema društvu
Zakon uređuje određene slučajeve kada direktori posebno odgovaraju za štetu društvu (primjerice kada protivno zakonu obave plaćanja nakon što nastupi nesposobnost društva za plaćanje odnosno nakon što dođe do prezaduženosti društva itd.). Osnovno, opće pravilo o odgovornosti za štetu temelji se na odredbi koja kaže da direktori moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnoga gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva.
Oni direktori koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu. Društvo je odvojen subjekt od svojih članova. Stoga ne bi trebalo izjednačavati odgovornost direktora za štetu prema društvu (kao temeljnoj odgovornosti direktora) od odgovornosti za štetu prema članovima društva, koja je moguća u iznimnim situacijama (riječ je o tzv. iskorištavanju utjecaja u društvu od strane trećih, gdje direktori mogu biti solidarno odgovorni ako povrijede svoje dužnosti).
Dužna pozornost
Kad govorimo o dužnoj pozornosti koja se očekuje od direktora, naglasak je na poduzetničkoj odluci. Naime, Zakon propisuje da direktor ne postupa protivno svojoj dužnosti ako smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit društva. Drugim riječima, čak i ako je nastala šteta, direktori neće odgovarati ako nisu povrijedili svoje dužnosti. To je važno kako se ne bi previše ograničavalo donošenje poslovnih odluka, koje često podrazumijeva određen rizik. Pri tome je važno naglasiti da je teret dokazivanja postupanja sukladan dužnoj pažnji na direktoru kao tuženiku.
U slučaju kada društvo ima više direktora koji povredom svojih dužnosti prouzroče štetu društvu, vrijedi pravilo o solidarnoj odgovornosti. Drugim riječima, društvo može tražiti naknadu štete od bilo kojeg od direktora, a na direktorima je da kasnije rješavaju međusobne regresne zahtjeve.
Često se događa da se podjele poslovi ('odgovornosti') pojedinih direktora u društvu. Pritom treba biti oprezan, jer to ne znači da je automatski isključena odgovornost onih direktora kojima dotični posao nije dodijeljen u nadležnost. Naime, ne mora riječ biti o aktivnoj radnji direktora. Netko može povrijediti dužnost i svojom pasivnošću (npr. ako ne provede potrebni nadzor ili se ne usprotivi štetnoj radnji iako zna za nju itd.).
Sudska praksa
U sudskoj je praksi, primjerice, poznat slučaj gdje je direktor tvrdio da ne može odgovarati za štetu prouzročenu zloporabama u pitanju jer nije vodio poslovne knjige, već je treća osoba obavljala veći dio tog posla. Sud je, međutim, utvrdio da direktor odgovara za uredno vođenje poslovnih knjiga i poslova unutarnjeg nadzora te da je ta dužnost bila povrijeđena u konkretnom slučaju (Visoki trgovački sud (VTS), Pž-6024/13-3). Zato je važno da su direktori upoznati sa svojim direktorskim dužnostima.
U praksi se također često događa da skupština društva da direktorima obveznu uputu kako djelovati. Tu se, logično, postavlja pitanje važnosti takve obvezujuće upute za odgovornost direktora. U pravilu, takve obvezujuće upute služe kao temelj isključenja odgovornosti direktora. Međutim, direktori mogu odgovarati čak i u takvim situacijama, zbog čega je uvijek potrebna ocjena s obzirom na konkretne okolnosti slučaja. Primjerice, ako bi riječ bila o uputi koja je protuzakonita i direktor je to morao znati ili ako bi uputa ovisila o informacijama koje je direktor trebao dati skupštini i slično, direktori mogu odgovarati bez obzira na općenito pravilo o obvezatnosti upute skupštine.
Odgovornost prema vjerovnicima
Zahtjev za naknadu štete vjerovnika društva prema direktorima društva s ograničenom odgovornošću moguć je zahvaljujući zakonskim izmjenama koje su u primjeni od početka 2004. Do tada je odgovornost direktora društva s ograničenom odgovornošću bila općenito uređena kao odgovornost za štetu samo prema društvu. Naglasak je na općem uređenju, jer su postojala posebna pravila vezana uza stečajni postupak (npr. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) Rev 1254/07-2 i Rev 410/2007-5). Danas je moguće da vjerovnici postave direktan zahtjev protiv direktora dužnika i na temelju općih pravila.
Vjerovnici društva mogu ostvarivati zahtjev za naknadu štete direktno protiv direktora ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva i ako je direktor grubo povrijedio dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnoga gospodarstvenika. Kad govorimo o prvom uvjetu – da vjerovnici ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva – važno je napomenuti da nije nužno da je vjerovnik prethodno pokušao naplatiti svoju tražbinu u ovršnom ili sličnom postupku, već je dovoljno da je, postavljajući zahtjev za naknadu štete upozorio na činjenicu da društvo ne može podmiriti njegovo potraživanje i da je tu činjenicu tijekom postupka dokazao. To potvrđuje i sudska praksa (npr. odluke VTS-a Pž-4798/06-5 i Pž-4937/07-4).
Što je 'gruba povreda'
Drugi je uvjet da je direktor grubo povrijedio svoju dužnost. Budući da se u ovom slučaju traži veći stupanj nepažnje (gruba povreda dužnosti), teret dokaza da postoji taj stupanj krivnje snosi tužitelj (vjerovnik), a ne direktor.
Iz primjera sudske prakse proizlazi, primjerice, da činjenica da je u vrijeme sklapanja pravnog posla društvo imalo blokiran račun ne znači sama po sebi da je grubo povrijeđena dužnost direktora, jer je direktor možda mogao predvidjeti da će u vrijeme dospijeća obveze društvo moći podmiriti svoje obveze prema tužitelju (npr. odluke VTS-a Pž-4016/04-3 i Pž-1268/05-3). Također, sudovi smatraju da se po naravi stvari ne očekuje od direktora da vodi brigu o naplati svake pojedinačne tražbine prema svakom od dužnika društva. Međutim, direktor bi mogao odgovarati za štetu ako je, primjerice, s obzirom na svoje ovlasti, rad u društvu organizirao na način koji bi omogućio propuste u naplati tražbina ili ako je izričito spriječio utuženja određenih tražbina ili njihovo ostvarenje na bilo koji način (VTS Pž-5276/2015-2).
Zaključno se može reći da je kod pitanja odgovornosti direktora za štetu ključno pitanje povrede njihove dužnosti, a ne samo pitanje nastanka štete. Zbog toga se i procjena povrede dužnosti utvrđuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja. Koristan 'alat' koji pomaže u ovom području jesu police osiguranja od odgovornosti direktora (tzv. D&O police osiguranja) koje omogućuju određenu financijsku zaštitu u vezi s upravljačkim funkcijama u društvima. Međutim, budući da je povreda dužnosti nešto što bi svatko htio izbjeći, najbolja je zaštita ipak dobro upoznavanje s dužnostima koje direktorski položaj podrazumijeva.