Opsežna novela procesnog zakona prema kojem se vode svi parnični postupci, Zakona o parničnom postupku (ZPP-a), uvodi, među ostalim, priznanje određenog propusta u izvanrednom pravnom lijeku revizije, što je u načelu pozitivno. Pozitivno je i što se mogućava tzv. suđenje na daljinu, pod uvjetom da se jako pazi da se ono ne zlorabi
U idealnom scenariju nijedna zakonska novota ne bi se smjela donijeti a da se pritom maksimalno ne mobiliziraju baš svi na koje se odnosi, ali kod nas je na djelu scenarij u kojemu je normalno i prihvatljivo da se većina svih zakona donosi po žurnom postupku. Tako se upravo donosi još jedna novela jednoga od svakako najvažnijih zakona, procesnoga zakona prema kojemu se vode svi parnični postupci, Zakona o parničnom postupku (ZPP-a), koji je stupio na snagu 19. srpnja 2022.
Za one koji ne znaju, osnovni tekst donesen je još 1977. u bivšoj državi koja ga je mijenjala i dopunjavala devet puta. Nova država preuzela ga je i mijenjala i dopunjavala četrnaest puta; jedanput je intervenirao Ustavni sud RH i jednom je objavljen pročišćeni tekst (što bi, inače, prema poslovniku zakonodavca, trebalo raditi nakon tri intervencije, no to se ne poštuje, zbog čega prazan prostor popunjavaju neslužbeni pročišćeni tekstovi brojnih poduzetnika koji glume zakonodavca). Ta novela iznimno je opsežna, ima čak 111 članaka. U obrazloženju se navodi da je njezino donošenje i obveza prema europskoj pravnoj stečevini, ali usporedba pokazuje da se baš nitko nije požurio s primjenom; ona je prije poslužila kao pokriće nego kao stvarni razlog donošenja novele.
Izazov i za suce i za stranke
Svaka promjena zakona ozbiljan je izazov i za suce i za stranke, a posebno za odvjetnike koji zastupaju stranke. To je dodatno naglašeno u promjeni procesnih pravila. Katkad se čini da se vraćamo u stara vremena kad su neke procesne sitnice bile odlučujuće u sudskim postupcima, kad je prosječnom, pravno neobrazovanom subjektu pristup sudu bio gotovo onemogućen. Danas se pak sve toliko brzo događa da taj trend mora pratiti i sudski postupak, i to je (ubrzanje, pojednostavnjenje, posebno digitalizacijom) dio onoga što se očekuje od najnovijih promjena.
Što izdvojiti kao najvažnije novote? Izdvojili bismo samo dvije. Prva je priznanje određenog propusta u izvanrednome pravnom lijeku revizije, što je u načelu pozitivno. Prije nekoliko godina ta je materija korjenito, gotovo revolucionarno promijenjena i sada je donesena nova promjena koja sve unificira, dakle ne jamči nikomu, ni u kojem postupku, dopuštenost revizije. Nismo baš sigurni da je ta promjena dobrodošla, vrijeme će pokazati tko ima pravo.
Druga promjena koju izdvajamo zasigurno je iznimno pozitivna (pod uvjetom da se jako pripazi da se ne zlorabi). Riječ je tzv. suđenju na daljinu, koje može značiti golem boljitak. Mnogo razloga za lošu percepciju pravosuđa upravo je u pravnom okviru i praksi koji kao da se natječu u traženju razloga za odgodu ročišta (Dio je krivnje na strankama, ali velik je dio i na sustavu. Treba se samo prisjetiti odgoda jer je sudac 'zauzet izborima', 'na bolovanju' zbog djeteta – zar to ne bi trebalo biti lako rješivo, tako da ročište održi drugi sudac? Pravni okvir i praksa ponašaju se kao da je umjesto o parnici o, naprimjer, međi riječ o najsloženijem kaznenom predmetu.). Ovo je jedinstvena prigoda da se to potpuno promijeni, i to na boljitak svih nas, a posebno pravne sigurnosti i vladavine prava te, napokon, pravne države.
Problematična edukacija
U tom kontekstu želimo skrenuti pozornost na to da u zakonskom tekstu nije najpreciznije određeno da snimanje rasprave znači audiovizualno snimanje, a golema je razlika između samo zvuka te zvuka i slike (postoje iskustva iz kaznenog postupka koja bi trebalo iskoristiti).
Osim te dvije izdvojene još je niz promjena, ali ključni su oni koji će ih provoditi, dakle suci. Za razliku od drugih područja društvenog života, zbog Ustavom RH zadanih ograničenja gotovo su nemoguće kadrovske promjene. Lošeg suca (koji uredno održava rasprave, donosi odluke, ponaša se primjereno sudačkom ugledu…) gotovo je nemoguće zamijeniti jer ima tzv. trajni mandat do navršenih sedamdeset godina života. Zato je uvijek nužno maksimalno ulagati u trajnu edukaciju sudaca i stvaranje uvjeta da mogu uspješno raditi. Dobar test (za koji se bojimo da bi dao zabrinjavajuće rezultate) bila bi nenajavljena provjera nasumce izabranih stotinu sudaca sudova npr. prvoga stupnja (koji su u izravnom kontaktu sa strankama) na temu koje je to promjene donio novi ZPP (koji je, naglašavamo, na snazi, koji ti isti suci danas primjenjuju i moraju primjenjivati).
Na kraju, bilo bi lijepo da oni koji imaju podatke o tome u koliko su slučajeva sudovi do sada prihvatili zahtjev za tonsko snimanje rasprave, kao i zašto se ti zahtjevi nisu prihvatili, te podatke odmah ustupe javnosti. Nama ne trebaju lijepe želje, ne trebaju nam isprike; treba nam odmah što učinkovitiji pravni okvir u cjelini i u potankostima, što uključuje i parnične postupke. Pragmatičan pristup tomu iznimno je važan. Oni kojima smeta trajni sudački mandat (naravno da je netočan naziv 'doživotni') do navršene sedamdesete godine života neka se bave promjenama Ustava RH koji je to tako odredio, koji će možda u nekoj budućnosti odrediti drukčije (ili neće). Pragmatičnost znači stvoriti onima koji su sada suci i onima koji će to tek postati što bolje uvjete za rad, ne opterećujući ih nepotrebnim, ali zahtijevajući od njih u punoj mjeri ono što se obično naziva 'cjeloživotnim obrazovanjem' (engl. lifelong education). Prema mnogima se, naravno, u najboljoj mogućoj želji, baš i ne pogađa najbolje.