Stjecanju statusa novog vjerovnika, odnosno ‘preuzimatelja dugova‘, hrvatski zakonodavac jako pogoduje. Zapravo, jedini je uvjet da nije riječ o tražbini za koju je ustup zabranjen, kao u alimentaciji za uzdržavanje. Dužnik pri tome nema nikakvo pravo, on samo saznaje da ima drugog vjerovnika
Kad se donosi novi zakon, to izazove veću ili manju pozornost javnosti. Nekima predložena pa prihvaćena rješenja odgovaraju, nekima ne, no barem formalno osiguran je minimum pravne sigurnosti i vladavine prava. Svi zakoni objavljuju se u službenom glasilu, u Narodnim novinama, a na mrežnim stranicama Hrvatskoga sabora i Vlade Republike Hrvatske lako je pratiti cjelokupan put svakog zakona, od formiranja prijedloga, preko tzv. javne rasprave pa do rasprave i prihvaćanja u Hrvatskom saboru, što znači da su javnosti dostupni svi potrebni podaci.
Nešto potpuno drugo, mnogo opasnije i problematičnije za pravnu sigurnost i vladavinu prava, zakonsko je rješenje koje nije novo, koje je često staro desetak i više godina te koje odjednom u praksi doživi zlorabu koju zakonodavac očito nije predvidio, a ako ju je kojim slučajem i predvidio, nije uspio pronaći zakonsko proturješenje. Pravi je primjer sve ono što se događalo u poznatom 'slučaju franak' u kojemu su banke nametale ugovornu odredbu na temelju koje su imale pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu prema vlastitim propisima. No to je neka druga priča.
Zakon široke ruke
Zakon o obveznim odnosima dopušta da vjerovnik (kojega zove ustupitelj, stručni je latinizam cedent) prenese svoju tražbinu na drugi pravni subjekt (kojega zakon naziva primatelj, stručni je latinski naziv cesionar) i da za to ne zahtijeva nikakvu suglasnost dužnika (i zakon ga naziva dužnikom, stručni je latinski izraz cesus). Ugovor o prijenosu Zakon naziva ugovorom o ustupu tražbine ili cesijom. Tu materiju uređuje u člancima od 80. do 89. i to nije nikakva novost, postojala je i u prijašnjem istoimenom zakonu, čak i u gotovo jednakom tekstu.
Međutim, sve do novijih pojava raznih (u prvom redu austrijskih) štednih zadruga sve je teklo razmjerno uredno, čak uključujući primjenu raznih sredstava osiguranja, od mjenica do hipoteka. Problem se svodi na to da prosječan čovjek nema gotovo nikakvo pravno znanje, a na tom su polju prilično 'siromašni' i poduzetnici (o tome smo vrlo često pisali, vjerujemo da će u doglednoj budućnosti sazreti uvjeti za nekakav oblik stalnih tečajeva ili nečega sličnog na temu osnovne pravne naobrazbe). U skladu s tom razinom znanja prosječan čovjek ne zna ni da vjerovnik kojeg ima i s kojim je, primjerice, zadovoljan može u svakom trenutku jednostavno biti zamijenjen.
Komu se pogoduje
Banke su zasad na prilično lošem glasu, ali ipak je sigurno da su dobar partner u postupku prisilne naplate. Drugim riječima, vjerojatno bi većina dužnika u tim situacijama htjela na strani vjerovnika imati npr. banku ii vlastitoga poslovnog partnera kojemu se nije namirio neki dug, a ne nekog manje ili više prikrivenog lihvara. Takvi se katkad kriju pod formom novog vjerovnika, a stjecanju tog statusa čak i prema najurednijem dužniku naš zakonodavac jako pogoduje.
Zapravo, jedini je uvjet da nije riječ o tražbini u vezi s kojom je ustup zabranjen (to je vrlo rijetko, primjerice u uzdržavanju, ali i u tom slučaju moguće je ustupiti ono što je dospjelo i nije plaćeno, kao i da taj prijenos nije između vjerovnika i dužnika ugovorno zabranjen ili ograničen). O ustupu se mora obavijestiti dužnika, ali to je formalno čin koji nije problem izvršiti i vrlo malo znači.
Rješenje je moguće
Problem je mnogo veći nego što se čini na prvu. Naime, lako je reći da treba inzistirati na unošenju u ugovor odredbe koja sprječava (ili uvjetuje suglasnošću dužnika) prijenos – ustup tražbine. To se može izvesti kad su ugovorne strane ravnopravne, ali ako vam je potreban kredit, vi pristajete na sve što druga strana (najčešće banka) traži i jedino je pravo rješenje da zakonodavac općenito uvjetuje prijenos tražbine suglasnošću dužnika. Kako bi se pokazalo razumijevanje i za vjerovnika koji katkad ne može čekati naplatu i želi izložiti tražbinu tržištu, moguće je i blaže rješenje prema kojemu pravo na odbijanje suglasnosti za prijenos sa značenjem veta ima samo uredni dužnik. Treća je mogućnost da se u ovrsi dužnik može pozivati na odgovarajuću prasku prethodnog vjerovnika koji je ustupio tražbinu.
Ako smo pravilno prepoznali problem, zakonodavac ga može vrlo lako riješiti, čak i s povratnim učinkom u skladu s Ustavom, a kvalitetna javna rasprava (ili, prema sadašnjem nazivu, savjetovanje sa zainteresiranom javnošću) gotovo bi sigurno ponudila i mnogo novih rješenja. Istodobno to državu ne bi stajalo baš ništa, mnogima bi pomogla, ne samo današnjim dužnicima nego i budućima, a o jačanju pravne sigurnosti i vladavine prava u slučaju takve promjene ne treba posebno ni govoriti. Na kraju se treba upitati koliko poduzetnika vjeruje da će se takva ili slična promjena brzo dogoditi. Nadamo se da se varamo kad predviđamo da bi u to povjervalo vrlo malo ljudi.