Upitna kvaliteta zakona donesenih prema hitnom postupku pokazuje se i na brzim i brojnim izmjenama tih zakona. Tako je još ‘svjež‘ Kazneni zakon nedavno mijenjan da bi zdravstveni radnici dobili status službene osobe, a u tijeku je isti postupak za socijalne radnike i prosvjetare...
Hrvatski zakonodavac (Hrvatski sabor) provodi dvije vrste zakonodavnih postupaka – jedna je redoviti s dva ili tri tzv. čitanja, druga je hitni postupak sa samo jednim čitanjem. U praksi dva ili tri čitanja znače postupak koji u pravilu traje nekoliko mjeseci 'boravka' akta pred zastupnicima, koji o njemu napokon odlučuju i pretvaraju ga od neobvezujućeg prijedloga u zakon ili u odbijeni prijedlog. Slično je u cijelom svijetu, ali u tom istom svijetu hitni je postupak iznimka, a redoviti postupak pravilo, dok je u nas obratno, i to odlukom politike, a ne pravnika.
Porazne brojke
U četvrtom sazivu Sabora (2000. – 2003.) prema redovitom postupku doneseno je 205, a prema hitnom 417 zakona. U petom sazivu (2004. – 2008.) prema redovitom su postupku donesena 134, a prema hitnom 434 zakona. U šestom (2009. – 2012.) sazivu prema redovitom postupku doneseno je 108, a prema hitnom 706 zakona. U sedmom sazivu (2013. – 2016.) prema redovitom su postupku donesena 162 zakona, a prema hitnom njih 658. U osmom sazivu (2016.) prema redovitom je postupku donesen 1, a po hitnom 32 zakona. To znači da je od ukupno 2857 donesenih zakona njih čak 2247 doneseno prema hitnom postupku, što je više od 78 posto.
Kada se u prekratkom roku donosi zakon, onda je on nužno lošije kvalitete koja za posljedicu ima i relativno brzu potrebu za izmjenama, a kako se i to često radi u prekratkom roku, problem se samo umnogostručuje. Ilustracije radi, Zakon o trgovačkim društvima mijenjan je devet puta, Kazneni zakon dvaput je donesen kao cjelina, a svaka do tih cjelina mijenjana je oko deset puta, Zakon o vlasništvu više od deset puta, Ovršni zakon vjerojatno je rekorder s tri potpuno nova zakona i gotovo bezbrojnim promjenama itd.
Ad hoc reagiranja
Kako to izgleda pokazuje i posljednji primjer hitnih izmjena Kaznenog zakona u vezi s pitanjem statusa službene osobe za brojne djelatnosti čiji su pripadnici fizički napadnuti na radnome mjestu. Naime, takav status (službene osobe) jamči da će Državno odvjetništvo reagirati po službenoj dužnosti jer je riječ o kaznenom djelu iz članka 87. Kaznenog zakona.
Najprije su se sa zahtjevom javili liječnici, zbog kojih je propisano novo kazneno djelo. Izmjenama i dopunama Kaznenog zakona na snazi od 5. siječnja 2019. propisano je novo kazneno djelo prisile prema zdravstvenom radniku (članak 315. a), slijedom kojeg se počinitelj toga kaznenog djela koji doktora medicine, doktora dentalne medicine ili drugoga zdravstvenog radnika koji zdravstvenu djelatnost obavlja kao javnu službu silom ili prijetnjom spriječi u obavljanju njegove djelatnosti kažnjava zatvorom do tri godine.
Ako je kaznenim djelom 'doveden u opasnost život ili tijelo doktora medicine, doktora dentalne medicine ili drugoga zdravstvenog radnika ili mu je nanesena tjelesna ozljeda ili je uporabljeno oružje ili opasno oruđe', počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Naravno da se pritisak zainteresiranih samo pojačao nakon takvih reakcija zakonodavca, pa je u tijeku novi prijedlog izmjene i dopune čl. 87. na način da svojstvo službene osobe obuhvati i stručne radnike koji obavljaju poslove iz djelatnosti socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja.
Zaštita i veća odgovornost
S jedne strane, oni će dobiti posebnu kaznenopravnu zaštitu unutar brojnih kaznenih djela kod kojih je učinak djela prema službenoj osobi propisan kao kvalificirani oblik, kao i unutar pojedinih samostalnih kaznenih djela iz kataloga Kaznenog zakona u kojima je službena osoba propisana kao objekt počinjenja, ali, s druge strane, i proširiti krug njihove kaznenopravne odgovornosti u odnosu na posebna kaznena djela iz kataloga Kaznenog zakona koja mogu počiniti samo osobe koje imaju svojstvo službene osobe, ako je svojstvo posebno propisano zakonskim opisom kaznenog djela.
Ne treba imati posebna znanja iz područja kaznenog prava da bi se postavilo pitanje zašto sustav pristaje biti talac sada jedne, sada druge društvene grupe (u pravilu nakon neke velike nesreće) kada je alternativa vrlo jednostavna – zašto ne bi postojalo kazneno djelo na teret osobe na njezinu radnom mjestu? Kao što je jasno da treba štititi dom, tako je valjda jasno da je posebna razina ugroze ona koja nekom ne dopušta da radi, bio to vozač vlaka ili autobusa, socijalni radnik ili inženjer. Ovako, sigurno je da će se novi tražitelji zaštite samo gomilati i pri tome će imati pravo. Znači da je zakonodavac pogrešno predviđao i loše odlučio.