Piše Stjepan Lović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grubišić & Lović & Lalić
Cilj je likvidacijskog postupka da se započeti poslovi privedu kraju, naplate tražbine društva, unovči imovina i podmire eventualne obveze društva u likvidaciji, a imovina koja preostane podijeli članovima društva. Tako u praksi nije rijetka situacija da društvu u likvidaciji i nakon podmirenja svih javnih davanja, troškova likvidacijskog postupka i obveza vjerovnicama ostane nepodijeljena imovina, nekretnine ili pokretnine. U praksi se, međutim, pojavio prijepor može li se takva neunovčena imovina društva u likvidaciji podijeliti ili ju je nužno unovčiti i dobiveni novčani iznos podijeliti među članovima društva, u skladu s njihovom odlukom.
Tako je stajalište voditeljice sudskog registra jednog trgovačkog suda da u takvom slučaju, dakle do potpunog unovčenja imovine, nije moguće provesti likvidaciju društva, a s druge se strane istovjetne prijave prestanka društva nakon završetka likvidacije u sudskim registrima drugih sudova prihvaćaju bez potrebe za prethodnim unovčenjem imovine. Mnogo je razloga zbog kojih pojedina imovina društva za vrijeme likvidacije nije unovčena, a na koje likvidatori i članovi društva ne mogu utjecati. Najčešći je razlog da nije bilo zainteresiranih osoba za njezinu kupnju jer je riječ npr. o imovini manje vrijednosti ili nije podobna za korištenje ili se nalazi kod treće osobe ili je velike vrijednosti, pa članovi društva imaju interesa steći je u vlasništvo. Nakon namirenja vjerovnika preteže interes članova društva, stoga donošenje odluke o podjeli imovine među članovima društva ne bi trebalo biti sporno.
Pogrešno tumačenje zakona
Svoje stajalište da se prije završetka postupka likvidacije cjelokupna imovina mora unovčiti, a ne raspodijeliti članovima društva, voditeljica jednog sudskog registra trgovačkog suda temelji na pogrešnom tumačenju odredbe Zakona o trgovačkim društvima (dalje: ZTD) koja propisuje poslove likvidatora u slučaju likvidacije javnoga trgovačkog društva. Tako je čl. 117. ZTD-a propisano da likvidatori moraju završiti tekuće poslove, naplatiti tražbine društva, unovčiti preostalu imovinu i podmiriti vjerovnike. Dakle, naglasak je ovdje na ‘unovčenju preostale imovine‘. Slična je odredba propisana u čl. 374. ZTD-a i za dionička društva, koja se na odgovarajući način primjenjuje i na društva s ograničenom odgovornošću.
Međutim, da je odredbu o poslovima likvidatora nužno tumačiti u skladu s prije navedenim ciljevima likvidacijskog postupka, govore odredbe čl. 378. – čl. 380. ZTD-a. U njima je izričito konstatirano da se imovina društva može podijeliti članovima društva. Naglasak je ovdje na ‘podjeli imovine članovima društva‘. Dakle, zakonodavac navodi sveobuhvatan termin imovine koji ne ograničuje samo na novčanu vrijednost dobivenu unovčenjem imovine društva, kako to pogrešno smatraju pojedini sudski registri. Zakonodavac samo radi veće sigurnosti i zaštite vjerovnika propisuje početni rok prije kojeg imovinu nije moguće podijeliti članovima društva, odnosno propisuje da ju je moguće podijeliti tek nakon što protekne godina dana od dana objave poziva vjerovnicima da prijave svoje tražbine.
Struka ima oprečno stajalište
Stoga je odredbe o podjeli imovine i poslovima likvidatora potrebno tumačiti u duhu cilja likvidacijskog postupka, ali i izričite odredbe čl. 378. ZTD-a kojom je propisano da su, nakon što podmire dugove društva, likvidatori dužni izraditi izvješće o provedenoj likvidaciji i prijedlog o podjeli imovine društva, ako u odluci o prestanku društva nije drukčije određeno.
Dakle, nedvojbeno ZTD nijednom odredbom ne ograničuje i ne zabranjuje podjelu imovine društva u likvidaciji. Naravno, pod uvjetom da su u postupku likvidacije namireni svi vjerovnici koji su prijavili svoje tražbine. Tako je na nedavnoj stručnoj radionici čija su tema bile novine u Zakonu o trgovačkim društvima i Zakonu o sudskom registru istaknuti član akademske zajednice u području trgovačkih društva, obrazlažući svoje neslaganje sa stajalištem voditeljice sudskog registra, naveo zanimljivu usporedbu. Nije to stečaj. Time on potvrđuje da, nakon što se podmire svi dugovi, nikakva daljnja unovčenja imovine nisu potrebna jer odluka o prestanku društva nije donesena radi skupnoga namirenja vjerovnika, unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava, u pravilu nedostatnih za namirenje svih tražbina vjerovnicima, kao što je to u slučaju stečajnog postupka.
Prijepora zapravo nema
Zaključno, dužnost je likvidatora da izvrši ciljeve likvidacijskog postupka, pa tako i namiri sve vjerovnike društva prije završetka likvidacijskog postupka. No radi ostvarenja cilja namirenja vjerovnika društva nije potrebno unovčiti svu imovinu društva, već samo onoliko koliko je potrebno za namirenje svih dugova vjerovnika, uključujući i podmirenje svih obveza javnih davanja i troškova likvidacijskog postupka.
Pravo je članova društva da prema svojoj volji raspolažu imovinom društva koja nakon završetka likvidacijskog postupka postaje njihova te da je podijele kako odluče među sobom.