Što i kako
StoryEditor

Menadžer koji se ne boji reći da nema sve odgovore vođa je kojeg se poštuje

03. Ožujak 2021.
foto Shutterstock
piše Tatjana Petričušić, menadžerica komunikacija i događanja Carlsberg Croatia

Na pandemiju i potrese trošimo toliko mnogo riječi, a nismo ništa bliže tome da znamo konkretne odgovore na ona najveća pitanja koja nam nameće: koliko će još ovo trajati, koliko će snažno utjecati na nas i kada sve prođe i hoće li se život (poslovanje) ikad vratiti na ono 'staro normalno'?

Pandemija je sve okrenula naglavačke prošlog proljeća, a onda su ponavljajući potresi unijeli dodatan element nemoći u našu svakodnevnicu i svaki privatni i poslovni razgovor nekako se uvijek zavrti oko te dvije teme. Od prvih slučajeva zaraze koronavirusom u Hrvatskoj i početka veljače prošle godine prošlo je sad već toliko da se broje bebe iz lockdowna i uspoređuje kolika je razlika u prirodnom prirastu u odnosu na vremena prije korone.

Intenzivni početak

Komunikacijski se dogodio i određeni zamor. U početku su sve veće i manje kompanije vrlo intenzivno komunicirale sa svojim zaposlenicima jer je potreba za internom komunikacijom bila golema. Jedan je dan zaposlenicima s malom djecom trebala velika fleksibilnost zato što su škole prestale raditi. Drugi dan nužne su bile propusnice da bi neki zaposlenici uopće mogli na posao. Nekoliko dana poslije promijenjen je sustav propusnica.

Postojale su nesuglasice o tome trebaju li maske biti obvezan dio rada u organizacijama ili ne (sjetimo se vrlo oprečnih službenih preporuka, koje su onda i kompanije na različite načine interpretirale). Nesigurnost, osjećaj zabrinutosti za radno mjesto, strah u vezi s time s koliko uspjeha će prilagoditi poslovanje novim uvjetima… bilo je tako i kod malih obrtnika i unutar velikih organizacija. 

U velikim organizacijama komunikacija je bila formalna, stručnjaci su trošili mnogo energije da uspješno prenesu poruke o snazi tima i povjerenju u uspjeh unatoč negativnim okolnostima – što rade i danas. U manjim kolektivima često se i telefonom dogovaralo kako pristupiti novim izazovima i ljudima javljalo 'što ćemo dalje'.

Stvarno, što ćemo dalje?

Kako vrijeme prolazi, sve je teže naći prave riječi u internoj komunikaciji. I komunikatori i vođe organizacija, kao i zaposlenici, već su frustrirani situacijom u kojoj su se našli. Svi već znamo što se od nas očekuje da bismo bili maksimalno odgovorni prema sebi i svojim kolegama i svi smo već osvijestili da je situacija mnogo više izvan naše kontrole nego što na nju možemo utjecati.

Što reći kad svi već znamo da moramo prati ruke i provjetravati prostorije, a nitko od nas ne zna može li opet postati gore i kad će biti bolje, posebno sada u svjetlu činjenica da cjepiva dolaze sporo i nitko ne zna kada će doći na red za cijepljenje i koliko će sve to trajati? Kako i dalje uspješno komunicirati kad svi već polako preziru sastanke preko platformi za komunikaciju?
Odgovori koji se nameću dolaze iz onog seta vještina koji se često podcjenjuje, a čini razliku između prosječnih i odličnih vođa. Iz takozvanih mekih vještina. Kod komunikacije u kriznim vremenima važno je kontinuirano imati na umu i emocije, pa čak ih možda i staviti na prvo mjesto.

Naravno, to ne znači da u komunikaciji treba mnogo pričati o emocijama. Ne. To znači da menadžeri ne smiju podcijeniti kako se ljudi koje vode osjećaju i kako će ono što im govore (bilo govorom, pisanom komunikacijom bilo djelima) utjecati na njihov odnos prema poslu. Zaposlenici znaju da menadžeri nemaju sve odgovore. I sigurno će više poštovati one koji to bez straha mogu izreći. Od menadžera njegovi ljudi ne očekuju ni roditelja koji ih tješi, ni prijatelja kojem će se požaliti, ni proroka koji će im otkriti budućnost. Očekuju vođu. Kod komunikacije to – sad više nego ikad – znači iskrenu informaciju o situaciji i podršku timu da bude uspješan.

Radite ono što možete

Znate da vaše ljude zanima kakvi su rezultati poslovanja i da su zainteresiraniji za poslovanje jer su svjesni da je situacija zahtjevna? Komunicirajte češće o tome. Znate da ih zanima ima li i koliko zaraženih u organizaciji i zabrinuti su za kolege i njihovo zdravlje? Ne morate nikome narušiti privatnost da biste rekli da je slučajeva bilo ili ima i da se ljudi oporavljaju. Dobivate povratne informacije da je ljudima teško mnogo vremena provoditi na virtualnim sastancima? Razmislite da smanjite opseg sastanaka ili odredite dane kad se sastanci neće održavati.

Užurbanost s početka ove pandemijske priče prerasla je u zamor, ali za komunikaciju je važno da ne postane rutina. Na komunikacijske podsjetnike na nošenje maski ili upotrebu dezinficijensa ljudi su postali jednako 'selektivno slijepi' koliko i na same maske i korištenje dezinficijensa. Sad je vrijeme za korak dalje, za odgovaranje na drugi tip potreba koji je razinu iznad osnovne higijene i sigurnosti – na potrebu za povjerenjem. To, prije svega, znači slušanje i odgovaranje na pitanja koja dolaze iz organizacije.

Ovo je maraton

Sad, nakon gotovo punih godinu dana, sa sigurnošću možemo reći da se pandemija neće ispuhati na ljeto i da nisu imali pravo oni koji su se nadali da će 'virus iščeznuti kao što je i došao'. Ova situacija traje i sve sluti da će trajati i dalje. Nismo na startu sprinta. Već neko vrijeme trčimo maraton.

Ne dopustite da vas to obeshrabri. Nepoznati autor mudro je rekao da osoba na startu maratonske utrke nije ista ona osoba koja uđe u cilj. Ako uložite trud, kad ovo završi, bit ćete i bolji komunikator i bolji menadžer. Međutim, to zahtijeva prilagodbu koja je korak dalje od privremene.

Prošla su vremena kad su komunikacijska rješenja bila privremena i gdje smo se nadali da ćemo uskoro sve nedostatke tih privremenih rješenja zaboraviti i odraditi, onako kako smo navikli – uživo. Jednostavno, takvi trenuci su u budućnosti. U praznini koja je ostala pronalaze se nova i drugačija rješenja, koja ne mogu (i ne trebaju) preslikavati ono što je bilo prije.
Međutim, interna komunikacija nikad nije bila samo formalna i zato ljudima iz ureda često nedostaju one male svakodnevne interakcije s kolegama, ali i s vodstvom. Zbog toga svi koji vode ljude ne smiju zaboraviti baš te male, gotovo banalne stvari. Naravno da nitko neće smetnuti s uma velike strateške ili redovne timske sastanke. Ali treba se sjetiti i svih onih interakcija koje inače imate s timom, koje možda sad izostaju.

Ništa se ne podrazumijeva

Pitanje koje si menadžer treba postaviti je kako izgleda njegova komunikacija sa svakim od članova njegova užeg tima u posljednjih gotovo godinu dana. Ova vremena bez presedana sad već imaju presedan u mjesecima koji su prošli i svi to znamo. Svaki tim je sada, više nego ikad, skup jedinki, koje u mnogim slučajevima čak ni fizički nisu na istom mjestu. Održavanje kohezije tima, dobrih i kvalitetnih odnosa, angažmana zaposlenika – više se ne podrazumijeva.

Dobar tim koji je ušao u pandemiju u prvom valu šokova koji su ga snašli vrlo je vjerojatno osjećao još veću povezanost i zajedništvo. Čak i mnogi lošiji timovi tad su osjetili onaj psihološki efekt krize, gdje osjećaj zajedništva i ujedinjenosti poraste. No od tada je prošlo mnogo dana, tjedana i mjeseci. Svjesno ili nesvjesno, svi smo u međuvremenu ušli u nove obrasce ponašanja i komunikacije. Ako ste menadžer koji vodi ljude, zapitajte se jeste li na njih ponosni ili i dalje čekate da se stvari vrate na staro.

22. studeni 2024 05:21