Piše: Božidar Lukša, Texel
Nakon pitanja novom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću kako je on kao poduzetnik isplaćivao minimalnu plaću, a živio od dobiti, mnogi poduzetnici koji također isplaćuju minimalnu plaću i ostatak prihoda ostvaruju od dobiti zapitali su se rade li nešto protuzakonito. Ne rade, a pretpostavka da poduzetnik sva svoja primanja treba prikazati kao plaću u suprotnosti je s temeljima poduzetništva
Otkako je direktorima koji nisu osigurani prema nekoj drugoj osnovi uvedena obveza plaćanja doprinosa na propisanu osnovicu za direktore, članove uprave i likvidatore te prijave radnog odnosa vode se rasprave je li takva mjera dobra ili nije. Ministarstvo financija donošenje mjere opravdavalo je sprečavanjem 'zlorabitelja' sustava koji su prijavljeni na par sati u društvu ili su prijavljeni na minimalnoj plaći, a direktori su društva, pa je to, smatra, nelogično. Očito je da Ministarstvo tijekom donošenja mjera nije razgovaralo s poduzetnicima početnicima ili s poduzetnicima koji su taj proces prošli.
Očito u Ministarstvu prevladava neko staro razmišljanje da poduzetnici samo gledaju kako izbjeći obveze, ali to doista nije tako. Ne može se izjednačavati netko tko je tvrtku ili obrt naslijedio ili kupio u pretvorbi s onima koji posao pokreću od početka.
Da uzmete uzorak od 10.000 poduzetnika koji su svoj posao pokrenuli od početka, 90 posto njih reći će vam da ne bi opstali da su uvjeti bili takvi kada su otvarali svoje tvrtke. Većina poduzetnika kreće od svoje poduzetničke ideje te ulaže sve što ima, uključujući svoje vrijeme, da bi pokušali ostvariti poduzetnički san. Neki su godinama radili volonterski u svojim tvrtkama samo da bi mogli platiti druge obveze. Najčešća zabluda u Hrvatskoj za nekog tko je otvorio tvrtku jest da je automatski postigao uspjeh i da je bogat, što se narodski poprati s 'lako tebi'.
Državni klipovi pod noge
Nijednom poduzetniku na početku, osim onima koji su naslijedili velik novac pa tim novcem pokreću posao, nije lako. Rade po cijele dane, sanjaju svoje probleme, znoje se od stresa, umorni su od probijanja tržišta za svoju ideju i velik broj njih propadne u prve tri godine poslovanja. Oni koji opstanu, osim nastavljanja agonije na putu prema uspjehu, trebaju izbjegavati klipove koje im pod noge postavlja zakonodavac stalnom izmjenom propisa, uvođenjem novih administrativnih mjera i izvještavanja, upisa u razne registre, statistikama i sl. Kao što sam već prije u svojim člancima napomenuo, Ministarstvo financija sve je to trebalo uzeti u obzir i propisati tu obvezu nakon isteka nekog roka od osnivanja tvrtke.
Ovako su poduzetnici početnici od početka obeshrabreni te su im te obveze prevelike. Inicijativa profesionalnih računovođa Republike Hrvatske (IPRH) također svojim velikim trudom i stalnim dopisima Ministarstvu upozorava na taj problem. S obzirom na to da se bavim računovodstvom za druge poduzetnike, primjećujem trend zatvaranja malih društava s ograničenom odgovornošću koja ne žele raditi samo za plaćanje poreza i doprinosa jer im je ta obveza dobit svela na minimum, a ne mogu zaraditi ni za svoju plaću. Isplativije im je zaposliti se kod nekoga, no time njihov poduzetnički san prestaje.
U predsjedničkoj kampanji novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću postavljeno je pitanje kako je on kao poduzetnik isplaćivao minimalnu plaću, a društvo je ostvarivalo dobit. To je otvorilo mnoge rasprave. Mnogi su si postavljali pitanja je li to normalno i zakonito. Poduzetnici koji također isplaćuju propisanu minimalnu plaću dok ostatak prihoda ostvaruju putem isplate ostvarene dobiti zapitali su se rade li nešto protuzakonito kad se to pitanje postavilo predsjedničkom kandidatu.
Očito naše društvo, a i političari, i dalje poduzetnika koji je vlasnik i ujedno direktor poduzeća izjednačavaju s radnikom u tvrtki te smatraju da poduzetnik na sva svoja primanja treba platiti primjenjive doprinose i porez na dohodak, odnosno prikazati ih kao plaću. Takva je pretpostavka pogrešna i u suprotnosti s temeljima poduzetništva.
Zakonitost je neupitna
Svakom poduzetniku glavni je cilj ostvarivanje dobiti od samostalne djelatnosti, a ne prihoda od nesamostalnog rada. Posebno u početku poslovanja poduzetnici teže minimalizaciji fiksnih troškova jer su im prihodi još nestabilni. Čak i kada im se uravnoteže prihodi i postanu kontinuirani, poduzetnici su sebi skloni isplaćivati plaće koje se kreću unutar prosjeka. To se, naravno, odnosi na poduzetnike koji su ujedno vlasnici i direktori. Njima je u pravilu svejedno ostvaruju li prihode kao dohodak od plaće ili na temelju udjela u dobiti.
Zakonitost takvog postupanja neupitna je dokle god se poduzetnici drže odredbi o minimalnoj plaći i odredbi o osnovici za doprinose direktore, članove uprave i likvidatore. Odredbe o osnovici za direktore, članove uprave i likvidatore osiguravaju da se uplate u zdravstveni i mirovinski fond koji se kod nas temelje na solidarnosti uplaćuju na temelju izračunanog prosjeka plaće te se osnovica mijenja na temelju zadane formule na početku svake godine.
S obzirom na to da Zakon o trgovačkim društvima ne određuje da direktor mora biti zaposlenik društva, a to ne uređuju ni drugi propisi, zakonodavac je propisao da oni direktori, članovi uprave i likvidatori koji nisu zaposlenici društva, a ako nisu osigurani prema drugoj osnovi (rade kod drugog poslodavca), također plaćaju doprinose na propisanu osnovicu, koja je još veća nego kada je direktor u radnom odnosu.
Dakle, ni u jednom slučaju direktori, članovi uprave i likvidatori ne mogu izbjeći plaćanje doprinosa prema propisanim osnovicama. Osim toga, poduzetnici su najčešće dobro informirani o stanju mirovinskih fondova, odlukama o maksimalnim mirovinama i načinima izračunavanja mirovine te su i više nego svjesni da uplatom doprinosa na veće osnovice ne poboljšavaju znatno svoj status kada odu u mirovinu te da im je bolje od isplaćene dividende uplaćivati u dobrovoljni mirovinski fond, a ujedno im je i trošak manji.
Porezna određuje doprinose
Ako društvo odluči isplaćivati minimalnu plaću za direktora koja je manja od osnovice za doprinose direktora u radnom odnosu, poštuje li se zakon, doprinosi će ipak biti uplaćeni prema većoj osnovici. Nadzor uplate doprinosa obavlja porezna uprava, koja putem obrasca JOPPD prikuplja podatke. Ako porezna uprava ustvrdi da direktor nije osiguran prema drugoj osnovi (prima plaću kod drugog poslodavca), a da nisu uplaćeni doprinosi, direktoru će rješenjem biti utvrđena obveza uplate doprinosa koji će biti obračunani na propisanu osnovicu za direktore koji nisu u radnom odnosu.
Direktori nerezidenti također su obveznici plaćanja doprinosa ako su rezidenti zemlje s kojom Republika Hrvatska nema sklopljen ugovor o socijalnom osiguranju. Ako je direktor rezident druge zemlje članice EU, status osigurane osobe dokazuje ovjerenom A1 tiskanicom za članove uprave. Ako je direktor rezident zemlje koja nije članica EU, a s kojom imamo sklopljen ugovor o socijalnom osiguranju, status osigurane osobe dokazuju potvrdom mjerodavne institucije zemlje rezidentnosti. Svi direktori koji su rezidenti zemalja koje nisu članice EU, a s kojima nemamo sklopljen ugovor o socijalnom osiguranju, obveznici su plaćanja doprinosa u Republici Hrvatskoj koji se obračunavaju na osnovicu za direktore koji nisu u radnom odnosu.
Utvrđivanje rezidentnosti provodi se prema Općem poreznom zakonu; provedbu propisa i nadzor kontrolira porezna uprava te ona i prikuplja potvrde od društava o statusu osigurane osobe ili A1 tiskanice od društava koja imaju direktore koji nisu u radnom odnosu, a nisu rezidenti Republike Hrvatske. To je također problem za multinacionalne kompanije, posebice ako je direktor samo kontrolni te uz njega postoji i lokalni direktor, a kontrolni direktor je rezident zemlje koja nije članica EU.
Kada je više vlasnika
U društvima u kojima ima više vlasnika od kojih svi ne sudjeluju u upravljanju i radu za društvo situacija se mijenja te je razmišljanje drukčije zbog činjenice da se dobit dijeli i s drugim ulagačima koji ne sudjeluju ili nejednako sudjeluju u radu za ostvarivanje dobiti. U takvim društvima direktor ako je djelomični vlasnik putem plaće naplaćuje svoj rad, tako da dobit koja se ostvaruje bude umanjena za troškove upravljanja.
Osim toga, u društvima s više vlasnika, poduzetnik, odnosno u ovom slučaju suvlasnik društva, ne želi dijeliti naknadu za svoj rad s drugim suvlasnicima te mu više nije isto prima li plaću ili dividendu. Naime, putem plaće plaćen je za svoj rad kao i drugi suvlasnici, a dobit je umanjena za taj trošak rada. Na taj način svatko je plaćen za svoj rad i još sudjeluje u dobiti. Time se rješava i situacija kada neki od suvlasnika ne pridonose svojim radom, a neki od suvlasnika pridonose. To umanjuje rizike trzavica među suvlasnicima. Tu navedene koristi od isplate veće plaće anuliraju poduzetničku bol zbog većih troškova poslovanja.
Da naši mirovinski i zdravstveni fondovi imaju konkurenciju te da je omogućena isplata bruto plaće radnicima ili barem odabira fonda u koji se uplaćuje, siguran sam da bi i radnici za sebe birali najpovoljniju opciju. Jednako tako, da im se omogući da bez stjecanja vlasništva nad udjelima primaju dividende uz manje porezno opterećenje te da biraju hoće li imati osnovnu neto plaću manju, a dividendu veću, što bi rezultiralo njihovim većim neto prihodima, tada bi i oni vrlo brzo počeli razmišljati poduzetnički te gdje uz manje troška dobiti bolju uslugu. Bi li tada netko postavio pitanje je li to normalno i zakonito?