piše: Tomislav Vuić, odvjetnik
Svi će se morati prilagoditi promjeni koju donosi ESG, pa i oni koji nisu obveznici izvještavanja. Neodržive djelatnosti i kompanije imat će problema s financiranjem koje će im postati skupo ili nedostupno, bit će sve više poslovnih partnera s kojima neće moći surađivati, kupaca koji neće kupovati njihove proizvode, novih generacija radnika koje za njih neće željeti raditi te kazni ili sudskih naknada za štete koje će morati plaćati.
Sadašnjost se opisuje kao nesigurna. Često se opisuje nazivom VUCA: volatility (promjenjivost), uncertainty (nesigurnost), complexity (složenost) i ambiguity (nejasnost). Na različitim razinama, uključujući UN i Europsku uniju, takva je situacija ocijenjena kao neodrživa. Jedan je od glavnih uzroka tog stanja fokus, prije svega kompanija, na kratkoročni profit, pri čemu se zanemaruju dugoročni učinci. Razvoj se već dugo poistovjećuje s rastom, a resursi tretiraju kao neiscrpni. Šteta koju to nanosi okolišu i okolini prevaljuje se na društvo u cjelini. Korist imaju neki, a račun plaćaju svi.
Svijet i njegovi čelnici već neko vrijeme takvu situacju pokušavaju promijeniti raznim mjerama i zakonima, a cilj je nove regulative i aktivnosti promjena ponašanja koja treba poboljšati situaciju, održivost te smanjiti neizvjesnost i nepredvidivost. Razvoj ne smije ugrožavati budućnost naraštaja koji dolaze iako se čini da je ugrožena budućnost i današnjega.
Rizici i/ili prilike
UN-ovih sedamnaest ciljeva održivog razvoja može se podijeliti na okolišne, društvene i upravljačke. To su kategorije u kojima europska regulativa govori o održivosti, rizicima i/ili prilikama, ovisno o tome kako se tko ponaša i tretira svaku od navedenih kategorija. Nije riječ o izmišljanju nečega novog – oduvijek se uglavnom znalo kako tko tretira okolinu, ljude i prirodu oko sebe – no te su kategorije postajale sve manje važne pa su se vremenom i zanemarile. Novina je da se o tome treba izvještavati sistematično, jasno i istinito. Izvještaji moraju biti usporedivi, takvi da se na temelju njih mogu donositi odluke treba li pojedine projekte financirati i po kojoj cijeni, treba li kupovati pojedine proizvode ili proizvode nekih kompanija, treba li se negdje zaposliti ili ne treba. Novina je i da će se takvo ponašanje sustavno kažnjavati.
Održivost je balansiranje između kratkog i dugog roka, kratkoročnih i dugoročnih rezultata i učinaka. Razmišljati o održivosti znači ne zanemarivati posljedice svojeg djelovanja na okolinu, razumjeti ih i, ako nisu u interesu okoline, predvidjeti kako spriječiti negativne učinke.
Provedbeni mehanizmi
Napušta se teorija Miltona Friedmana, koja je od šezdesetih godina postala općeprihvaćena, da je uloga uprave maksimiranje dobiti za dioničare. Kompanija treba zadovoljiti interese svih dionika, zaposlenika, klijenata, zajednice, onih na koje svojim radom utječe. Druga ključna stvar održivosti, nakon balansiranja između dugog i kratkog roka, promjena je fokusa od dioničara na dionike (shareholders i stakeholders): ne voditi se isključivo kratkoročnim interesom vlasnika kompanije, nego svih dionika, što je održivije, nosi manje rizika i vlasniku se isplati na dulji rok.
Da bi se bilo održivo, treba živjeti u skladu s okolišem (E), prirodom i društvom (S); treća kategorija, upravljanje (G), osigurava da se poslovanje tako zaista i provodi. Nepoštovanje tog pravila uvijek je nosilo rizike i uglavnom nije bio uspješno na dulji rok. Mehanizmi koji osiguravaju provedbu regulative o održivosti i promjenu ponašanja, ponajprije kompanija, jesu obveza izvještavanja, održivo financiranje, dobavljački lanac, pritisak javnosti, klijenata i zaposlenika te potencijalne kazne i naknade štete.
Najizravnije rečeno, svatko će se morati prilagoditi, čak i oni koji nisu obveznici izvještavanja. Neodržive djelatnosti i kompanije imat će problema s financiranjem koje će biti skupo ili nedostupno, poslovnim partnerima s kojima neće moći surađivati, kupcima koji će sve manje kupovati njihove proizvode, novim generacijama radnika koje za njih neće željeti raditi i kaznama ili sudskim naknadama štete koje će morati plaćati. Nije ostavljeno mnogo prostora za manevriranje.
Lakše je s prirodom
Očekivani je put regulative o održivosti i njezine provedbe od dobrovoljnosti i slabije strukturiranosti do detaljne propisanosti i sankcioniranja. Cilj je promjena ponašanja, a ne izvještaji, i to će se postići, korak po korak. Prvi se moraju pripremati i prilagođavati obveznici NFRD-a, SFRD-a i sada CSRD-a te provedbenih propisa, velike kompanije i financijske institucije, a oni će uz regulativu pogurati i sve druge i manje.
Okolišni kriteriji povezani s klimatskim i drugim okolišnim promjenama bili su prioritet; prvi su definirani, lakše ih je pratiti, mjeriti i uspoređivati. Posljedice promjena kao što su poplave, suše i oluje vidljive su, a strah od njih jak je motivator za brzo djelovanje. No društveni kriteriji nisu nipošto manje važni. Štoviše, egzistiranje u skladu s ljudima i društvom uvijek je bilo uvjet dugoročne uspješnosti i opstanka. Zbog velikog broja i raznolikosti tema i dionika društvene kriterije teže je sistematizirati i uspoređivati, no ipak postoje i metodologija i načini.
Doprinos društvu, lokalnoj zajednici i ljudima, ponašanje u skladu s ciljevima održivog razvoja ne samo da su etični već i pozitivno utječu na poslovanje. Loš odnos prema zaposlenicima, klijentima ili lokalnoj zajednici rizik je koji će se prije ili poslije i realizirati. Konflikti uzimaju vrijeme i energiju i znače trošak koji treba izbjeći kad god je moguće. S druge strane, doprinos boljitku društva i ljudi i dobra slika u javnosti olakšavaju pronalaženje kvalitetnih poslovnih partnera i zaposlenika te povećanje tržišnog udjela, motiviraju radnike, bitni su investitorima i financijerima.
Ključno je što preciznije utvrditi što je i kompaniji i okolini zaista bitno, koje su materijalne teme i tko su ključni dionici. Definiranje materijalnih tema i dionika temelj je na kojem se grade planovi i predviđa djelovanje. Ako je temelj loše napravljen, ni nadogradnja neće biti dobra. Kad se doista zna s čime kompanija bitno utječe na interne i vanjske dionike i koji društveni faktori mogu bitno utjecati na kompaniju, pa time i na njezin rezultat, može se raditi na tome kako i što promijeniti te spriječiti štetu.
Najvažniji su – dobri temelji
Materijalno znači da je bitno za budućnost kompanije i/ili ključnih dionika. Pojam materijalnosti prvi je put uveden u američki Zakon o vrijednosnim papirima 1933. godine. To su ‘ona pitanja o kojima bi prosječni razboriti ulagač trebao razumno biti obaviješten prije kupnje registriranoga vrijednosnog papira‘.
Kad je riječ o društvenim kategorijama, najčešće se izvještava o rodnoj i spolnoj ravnopravnosti, zaštiti radnika i njihovim pravima, obrazovanju. U posebno važnoj kategoriji dobavljačkog lanca teže je doći do podataka, pa tako i o njemu izvještavati. Kompanije mogu birati o čemu će izvještavati. Primjerice, raznolikost i uključivost širok su pojam: raznolikost može biti spolna, rodna, dobna, promatrati ugrožene skupine, osobe s invalidnošću, izbjeglice, transrodne osobe. Jednakost se iskazuje i u jednakoj mogućnosti napredovanja. Za poslovanje je iznimno važan odnos s lokalnom zajednicom i glavnim dionicima. Što je kompanija zajednici važnija, treba biti pažljivija i dobro procijeniti svoj utjecaj.
Mjerenje stvarnog učinka
Ako se društvene teme definiraju kao KPI-jevi, osim da budu ključne, relevantne i materijalne, trebale bi biti mjerljive, usporedive te, naravno, istinite. Financijske institucije i javnost gledat će rezultate. Mjerenje je, osim kad se stvari mogu jednostavno kvantificirati, najlakše provoditi prema uloženome novcu, ako je moguće. To je pragmatičan način kojim se ne mogu uvijek izmjeriti stvarni učinak i kvaliteta, npr. ulaganje mnogo novca ili vremena u edukaciju ne znači nužno da je ona dobro obavljena i da daje rezultate. Dobro je za kompaniju kad osnovnom djelatnošću daje velik doprinos društvu. Ako je tako, na to bi se i trebala fokusirati.
Socijalni učinak može se mjeriti, pri čemu je možda najraspostranjenija metodologija SIA (engl. social impact assessment). Definirana je kao procjena socijalnog učinka koja uključuje procese analize, praćenja i upravljanja predviđenim i neželjenim društvenim posljedicama, pozitivnim i negativnim, planirane intervencije (politike, programi, planovi, projekti) i sve procese društvenih promjena na koje se te intervencije pozivaju. Njegova je primarna svrha ostvariti održiviju i pravedniju biofizičku i ljudsku okolinu. Opasnost koja uvijek postoji jesu birokratizacija i prevelik gubitak vremena i energije, što se lako može dogoditi zbog kompleksnosti teme.