Iako su ugroženi, male poduzetnike u sadašnjoj ovršnoj zavrzlami nitko ne spominje. Umjesto pomoći u novom se zakonu iznos zbog kojega nije moguće tražiti ovrhu na nekretnini planira povećati s 20 tisuća kuna na 40 tisuća. Nitko ne spominje ni to da bi iz Ovršnog zakona trebalo ukloniti odredbu prema kojoj se ovrha obustavlja ako vjerovnik nije pronašao dužnikovu imovinu
Za ovršene je 'dan D' počeo 18. listopada 2020., prvi dan nakon isteka zakonski određenog moratorija na ovrhe zbog pandemije i karantene. Što se u šest mjeseci događalo? Dugovi su rasli, pa tako 0,6 posto subjekata ima oko 40 posto ukupnog duga, građani najviše duguju financijskim institucijama i najčešće se duguje za telekomunikacijske usluge. Prema iznosu duga, građani najviše duguju bankama, što se odnosi na kredite i potraživanja vezana uz kreditne kartice, pa tako dug financijskom sektoru doseže udio od 35 posto u ukupnim dospjelim dugovima.
Najčešći su pak vjerovnici na području telekomunikacija – ukupan dug prema njima malo je manji od pet posto. Dugovi zbog režija (voda, plin, električna energija) dosežu udio od oko 1,6 posto. Prema podacima Hrvatske javnobilježničke komore, javni bilježnici su za trajanja moratorija zaprimili oko 170 tisuća prijedloga za donošenje rješenja o ovrsi, od kojih se najviše njih odnosi na dugove građana za utrošak vode, plina, električne energije i telefonske usluge.
Što znači preporuka?
Olakšanje za dužnike trebala bi biti preporuka Ministarstva pravosuđa i uprave javnim bilježnicima da se ovrhe nakon prestanka moratorija počnu provoditi u tri faze. Prva počinje 19. listopada i tijekom nje provest će se oko 60 tisuća ovrha, a druga 20. studenoga, za također 60 tisuća ovrha. Treća faza počet će 20. siječnja 2021., pa je tako ovršenicima dano više od dva mjeseca da se pripreme i plate dug.
No riječ je o preporuci. Što ako se preporuka ne bude poštovala, ako se ne bude poštovao čak ni 'čvrst dogovor' (pojavio se i taj se pojam)? Napokon, zašto smo svi zajedno, ali ne baš s jednakom odgovornošću, dopustili da prođe gotovo šest mjeseci (od uvođenja do isteka moratorija) a da nismo barem minimalno popravili pravni okvir?
Ovršni je zakon prema broju formalnih aktivnosti zakonodavca (što zakona, što novela zakona) apsolutni rekorder u samostalnoj hrvatskoj državi. Nakon preuzimanja bivšega jugoslavenskog zakona 1991., 1996. donesen je prvi Ovršni zakon, koji je doživio šest novela; potpuno novi zakon (drugi Ovršni zakon) donesen je 2010. i doživio je pet novela, a 2012. donesen je treći Ovršni zakon, koji je doživio već dvije novele i općenito je jasno da baš nitko njime nije zadovoljan. Već se dugo najavljuje potpuno novi ovršni zakon, a ne smijemo zanemariti ni postojanje i drugih propisa (zakonske i podzakonske razine) od kojih se sastoji pravni okvir ovrha.
Vjerovnici nisu samo bogatuni
Lako je razumljivo zašto je svakoj vlasti lakše i važnije smirivati dužnike nego vjerovnike, ako ne iz nekog drugog razloga, a onda zato što su brojniji. Očito baš nije najpopularnije braniti vjerovnike jer u očima prosječnog čovjeka iza riječi 'vjerovnik' gotovo uvijek stoje banke i međunarodne i druge korporacije, a nitko kao vjerovnika ne vidi poduzetnika koji zbog toga što mu nisu plaćeni računi stalno posluje pod prijetnjom stečaja.
Treba štititi dužnika, ali i vjerovnika, i pronaći način za razlikovanje opravdanog zapadanja u poslovne probleme od lakomislenog trošenja i stvaranja dugova bez pokrića. Činjenica je da mnogo malih poduzetnika (a takvi su većina) propadne već zbog nenaplate deset posto fakturiranih računa. Oni su ugroženi, a nitko ih i ne spominje. Umjesto pomoći planira se u novom zakonu povećati iznos (s 20 tisuća kuna na 40 tisuća) zbog kojega nije moguće tražiti ovrhu na nekretnini. Istodobno nitko ne spominje da zbog toga prijeti zastara u mnogo slučajeva.
Nekritička zaštita
Nitko ne spominje ni da bi iz Ovršnog zakona trebalo ukloniti odredbu prema kojoj se ovrha obustavlja ako vjerovnik nije pronašao dužnikovu imovinu. Srećom, sudovi ne provode tu zakonsku odredbu, no pitanje je samo do kada će biti tako. Nitko ne spominje ni da bezbrojni stranci koji su vlasnici stanova i apartmana ne plaćaju zajedničku pričuvu jer znaju da njihov dug godinama neće dosegnuti potreban iznos da bi se nekretnina ovršila, a to što su zbog toga ugroženi upravitelji, zgrada i svi njezini suvlasnici, čini se, nije dovoljno velik problem.
Nekritička zaštita bilo koga, bilo vjerovnika bilo dužnika, nije dobro rješenje. Nije problem zastati s ovrhom, ali to nije dugoročno rješenje; kad se približi rok isteka zastoja, svi dužnici samo žele nov rok. Problem je stvoriti uvjete da poduzetnici teže zapadaju u poslovne teškoće, a te uvjete, uz ostalo, osigurava kvalitetan pravni okvir – koji mi za sada nemamo.