piše Stjepan Lović, odvjetnik Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Potkraj prošle godine Ustavni sud donio je odluku kojom je ukinuta odredba Ovršnoga zakona donesena 2020. kojom se ograničavala provedba ovrha iseljenjem. Ustavni sud naglašava da nije jasno zašto je ta odredba imala karakter trajne, kao ni zašto je bila ograničena baš na pet mjeseci na godinu
Početkom godine Ovršni zakon doživio je novu izmjenu, i to osmu od 2012. Ovoga puta razlog izmjene nije želja zakonodavca, nego odluka Ustavnog suda u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti određenih odredbi Ovršnoga zakona s Ustavom. Iako je prijedlog podnesen još 18. siječnja 2021., Ustavni sud na sjednici održanoj tek 19. prosinca 2023. donio je odluku kojom je ukinut članak 46., stavak 3. toga zakona, a odluka je objavljena u Narodnim novinama 15. siječnja 2024.
Ukinuta odredba koju je Sabor na Vladin prijedlog donio prema hitnom postupku sa 117 glasova ‘za‘, jednim glasom ‘protiv‘ i sedam glasova ‘suzdržanih‘ stupila je na snagu 28. studenoga 2020. godine. Kao razlozi hitnosti postupka donošenja te odredbe navedene su ‘posebne okolnosti zbog epidemije bolesti COVID-19, pojava pogoršanog materijalnog stanja i platežne moći znatnog dijela građana i narušavanje gospodarske aktivnosti, sve radi očuvanja egzistencijalne sigurnost građana i gospodarskih aktivnosti te zadržavanja načela razmjernosti između interesa vjerovnika i interesa dužnika‘.
Isključene pravne osobe
Ukinutom odredbom bilo je propisano da se ovrha radi ispražnjenja i predaje nekretnine neće provoditi prema fizičkoj osobi koja ne obavlja određenu upisanu djelatnost te fizičkoj osobi koja obavlja određenu upisanu djelatnost, ako se ovrha ne provodi u vezi s tom djelatnošću, i to od 1. studenoga do 1. travnja, osim ako za to ne postoji opravdan razlog.
Iako sam o tome već pisao u Lideru, još je jednom nužno upozoriti na očitu diskriminatornost te odredbe jer je zakonodavac iz njezine primjene isključio dvije gospodarski najaktivnije i krizom gospodarstva zbog epidemije najteže pogođene kategorije dužnika: pravne osobe i fizičke osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost odnosno fizičke osobe kod kojih se ovrha provodi u vezi s tom djelatnošću (obrtnici, slobodna zanimanja i sl.). Jasno je i da je epidemija kratkotrajna pojava, ali unatoč tomu zakodnodavac je prihvatio odredbu koja ima trajne učinke jer je nije ograničio samo na vrijeme trajanja epidemije bolesti COVID-19.
Povrede i načela i prava
Ustavni sud je stoga, odlučujući o prijedlogu za ocjenu suglasnosti navedene odredbe Ovršnoga zakona s Ustavom, zaključio da je njome povrijeđeno načelo pravne izvjesnosti koje uz određenost, preciznost i dostupnost podrazumijeva i predvidljivost propisa kad je riječ o subjektima na koje se odnose. Posljedično, jedan od aspekata predvidljivosti legitimno je očekivanje tih subjekata odnosno ovrhovoditelja da će prava koja proistječu iz tih normi moći realno ostvariti. Ovršni postupak stoga bi se, u širem smislu riječi, mogao promatrati u kontekstu legitimnog očekivanja ovrhovoditelja da će, nakon što ostvari, odnosno zaštiti svoje pravo na naplatu tražbine na zakonit način, u slučaju nedragovoljnog ispunjenja moći prisilno ostvariti tu tražbinu.
S tim u vezi u javnom je interesu države zaštititi pravne odnose nastale kao posljedica primjene prava. Stoga se u ovoj situaciji miješa i u vlasnička prava ovrhovoditelja jer svi oni imaju valjan naslov na temelju kojega mogu tražiti pravnu zaštitu koja proizlazi iz njega (npr. stupanje u posjed, ispažnjenje nekretnine). Takva situacija nije ni u skladu s načelom vladavine prava, zajamčenog Ustavom, a njome se ujedno ograničavaju vlasnička prava, koja su također zajamčena Ustavom. U odnosu na petomjesečno ograničenje ostvarenja ovrhe ispražnjenjem i predajom u posjed Ustavni sud naglašava da nije jasno zašto osporena odredba ima karakter trajne odredbe, a ni zašto je ovrha ograničena baš na navedenih pet mjeseci na godinu. Sve navedene povrede također su prekomjeran teret nametnut ovrhovoditelju. Slijedom toga Ustavni sud utvrđuje kako je osporeno zakonsko uređenje sadržano u članku 46., stavku 3. Ovršnoga zakona u nesuglasnosti s ustavnim jamstvom prava vlasništva.
Zašto se uvijek štiti dužnik?
Jasno je bilo da predmetna odredba štiti dužnike/ovršenike na teret vjerovnika/ovrhovoditelja koji je u prethodnome dugotrajnom sudskom ili ovršnom postupku ishodio odluku kojom se ovršeniku nalaže predaja nekrenine. Jasno je i da država nije ni na koji način odštetila vjerovnike primjenjujući odredbu kojom im se uskraćuje pravo vlasništva. Zašto nije nekretnine u svojem vlasništvu ponudila na korištenje dužnicima na koje se primjenjuje ta odredba, nego sve svaljuje na teret tuđe imovine?
Kad će država prestati s nepoštovanjem odluke vlastitih sudova i umjesto mjera koje samo odugovlače sudske postupke početi donositi one čiji je cilj provođenje efikasnog i kratkotrajnog sudskog postupka? I ovom odlukom Ustavni sud utvrdio je povredu mnogih prava ovrhovoditelja, ali osim faktičnog ukidanja sporne odredbe, mnoge mogućnosti ovršenika za odugovlačenjem postupaka iseljenja, kojih još ima, bit će i dalje na teret vlasnika/ovrhovoditelja.