piše: Antonio Zrilić, Logiko
Znamo da je i prije bile velikih recesija, da je bilo velikih inflacija, da je bilo energetskih kriza i ratova. Više-manje znamo koje su reakcije bile dobre, a koje loše, i kako je sve završilo. No svijet je u međuvremenu postao mnogo kompleksniji i sad ima nešto više nepoznanica u jednadžbi. Ali bilo bi prejednostavno da je sve ‘copy-paste‘, pa imamo prostora za malo improvizacije.
Kraj je godine i uz rezimiranja što se događalo, i dobro i loše, stvaraju se planovi za sljedeću godinu ili godine. Pravo je vrijeme da se počne razmišljati o tome što će se događati u bliskoj, ali i nešto daljoj budućnosti. Čovjek je jedino biće koje uzima predviđanje kao oružje ili sredstvo za preživljavanje. Predviđanje nije jednostavno. Kao što fizičar i nobelovac Niel Bohrs kaže: ‘Predviđanje je teško, pogotovo kad je riječ o budućnosti!‘ Međutim, netko i to mora raditi. I mi ljudi to radimo da bismo preživjeli. I radimo to na jedini način kako znamo, a to je da gledamo u prošlost i onda stvaramo modele za budućnost. Katkad to ima smisla, a katkad i nema. Jer povijest se ne ponavlja baš na jednak način. Međutim, kad gledamo na dovoljno dug rok, ne možemo ne vidjeti neke uzorke koji se ponavljaju. Čak i na kratak rok, u izmjeni noći i dana, s prilično velikom sigurnošću možemo predvidjeti da će nakon noći doći dan i da će nakon kiše zasjati sunce.
S obzirom na to da živimo u zanimljiva vremena, važno je razmišljati o budućnosti kako bismo mogli donijeti što bolje odluke. Nedavno sam imao zanimljiv online panel na kojem su sudjelovali međunarodni profesionalci i lideri u upravljanju opskrbnim lancem (engl. supply chain management), i to na temu ‘Razmišljanje na dugi i kratki rok‘.
Dugotrajni valovi
Između ostaloga, sastavili smo mali pregled važnih događaja u prošlosti koji nam daju perspektivu cikličke prirode svijeta i poslovanja. Tako vidimo da postoje godišnji ciklusi u kojima se izmjenjuju godišnja doba i ovisno o klimatskim specifičnostima možemo predvidjeti i pripremiti se za pojedine ekstreme. Mnogi, s druge strane, zanemaruju cikluse kao što je izmjena konjunktura u poslovnom svijetu, koji su isto tako neizbježni i koje treba uzeti u obzir. Iako o tome učimo na ekonomskim fakultetima, zaboravljamo da se u kapitalizmu neizbježno izmjenjuju prosperitet i recesija. Ti se ciklusi izmjenjuju svakih pet do deset godina i to je normalan, prirodan tijek. Problem je kad se ti kratki ciklusi pokušaju izravnati na umjetan način, kao što se činilo posljednjih pet godina.
Ako se to dogodi, na scenu stupaju dugotrajni gospodarski ciklusi, oni od pedeset do sedamdeset godina, koje je prepoznao još Nikolaj Kondratijev i definirao ih svojoj knjizi ‘Dugi valovi u ekonomskom životu‘ iz 1925. godine. Njegov koncept dugotrajnih valova donosi spoznaju da je kapitalizam dugotrajno stabilan sustav jer ‘pegla‘ kratkoročne nesavršenosti. Zbog tih svojih znanstvenih tvrdnji završio je u gulagu i strijeljan je 1938. godine. Dakle, ako pogledamo neke cikluse kao što je razdoblje od zadnje velike inflacije, one 70-ih godina 20. stoljeća, od koje je prošlo pedeset godina, ili od naftnih šokova, također u sedamdesetim godinama, onda vidimo na što je mislio Kondratijev. Možemo ići još dalje i primijetiti da je zadnja velika recesija (prije one iz 2008.) bila 1929. te i mi počinjemo zamjećivati cikluse, odnosno valove.
Kao što sam napomenuo, ljudsko biće jedno je od malobrojnih koje ima dugotrajno osobno, ali i organizacijsko pamćenje. To nam je možda jedino oružje za opstanak na Zemlji jer na osnovi događaja iz prošlosti možemo konstruirati modele i scenarije u budućnosti. I to je dobra vijest! Dobra je vijest i to da ima vrlo malo novih stvari pod suncem. Znamo dakle da je i prije bile velikih recesija, da je bilo velikih inflacija, da je bilo energetskih kriza i ratova. Više manje-znamo koje su reakcije bile dobre, a koje loše, i kako je sve završilo. Loša je vijest da je svijet u međuvremenu postao mnogo kompleksniji i da ima nešto više nepoznanica u jednadžbi. Ali bilo bi prejednostavno da je sve copy-paste, zato imamo prostora i za nešto improvizacije.
Demografski znakovi
U jednoj od prethodnih kolumna napisao sam da ne treba slušati savjetnike koji su mlađi od šezdeset godina jer je problem kod dugih ciklusa što se ne primijete u jednoj generaciji. Da bismo predvidjeli dugoročne trendove, trebamo gledati daleko u povijest, ali i primijetiti znakove vremena kao što su demografija, migracije i slično. Još je Peter Drucker, menadžmentski guru, ali i jedan od najvećih mislilaca dvadesetog stoljeća, ustvrdio da, ako želite predvidjeti budućnost i poslovanje, samo treba čitati demografsku statistiku i pratiti demografske trendove.
Kad smo kod dugih trendova i demografije, onda nam mnogo toga postaje jasnije. Mnogi su se bojali eksplozije stanovništva na Zemlji i postavljali granice rasta. Međutim, sada postaje jasno da će broj stanovnika globalno rasti možda još do 2050., a onda će početi opadati. Europa stari, Kina isto tako stari i rast stanovnika polako stagnira, Indija će za nekoliko godina prestići Kinu i postati najmnogoljudnija zemlja. Afrika će prema rastu stanovništva i gospodarstva postati nova Kina. Afrika se u cjelini približava broju od milijardu stanovnika i ima većinom mlado stanovništvo.
Inflacija, sirovine, energija
Iako se sada naveliko govori da će kompanije početi vraćati proizvodnju iz Kine (backsourcing ili nearshoring), Kina ima toliko instaliranih kapaciteta da to neće biti moguće nadomjestiti na kratki rok, a možda ni na srednji. Bar ne znatnije, to više što Europa sad ima problema s osiguranjem dovoljno energije i za postojeće kapacitete. Međutim, na nešto nižoj razini ipak se već osjeća porast proizvodnje lokalnih dobavljača u Europi (zbog toga čak i u Hrvatskoj izvoz polako, ali sigurno raste). To je prilika koju smo čekali još od pandemije i sada je treba zgrabiti.
Treba biti svjestan da će nam u kratkom roku smetati trn zvan ‘inflacija‘, i to potpomognuta problemima u opskrbi energijom, ali i drugim sirovinama. Dolazi nam u paketu s niskim rastom zbog povećanja ulaznih troškova materijala, ali i radne snage (u teoriji zvanim ‘stagflacija‘).
Na što se sve svodi
Ništa od ovoga nije tako novo i nije takvo da nemamo iskustva s tim. S inflacijom smo se u cijelom svijetu borili i prije (mi u Hrvatskoj iskusili smo i hiperinflaciju), a sa stagnacijom i niskim rastom Japan se, primjerice, bori već desetljećima. Odgovor na te izazove jesu koncepti za smanjenje troškova kao što je lean menadžment i inovacije za koje vam treba rad na odnosima s partnerima (bilo kupcima ili dobavljačima) i zaposlenicima.
Zapravo, sve se svodi na smanjenje troškova i odnose s ljudima. Ponovno smo otkrili da koncept leana nije mrtav i da treba eliminirati viškove i troškove iz procesa s pomoću inovacija, tehnologije i automatizacije te racionalizacije procesa. S druge strane, trebaju nam dobri odnosi sa zaposlenicima jer su nam potrebni inventivni, aktivni i zadovoljni radnici. Možda zaboravljamo da su i partneri (dobavljači i kupci) također ljudi i da i s njima treba neprestano razvijati dobre odnose, jer vidjeli smo i u vrijeme pandemije, lockdowna i prekinute opskrbe koliko su ti odnosi važni.