Za svaku gradsku i općinsku vlast donošenje ili dorađivanje urbanističkog plana najteži je zadatak kojeg se malo njih prihvaća pa posvuda vlada opći nered. Najlošije je stanje u Splitu, gdje se sedamnaest godina ništa nije mijenjalo. Tako na građevinskom zemljištu koje posjedujete ne možete investirati u objekt dok na njemu parkiraju stanari iz okolnih zgrada
Prostorno uređenje prvorazredno je i političko i gospodarsko pitanje. To vrijedi za sve dijelove države, ali je vjerojatno najznakovitije (čitaj najlošije) stanje u Splitu, drugom po veličini hrvatskom gradu. Naime, u Splitu je na snazi Generalni urbanistički plan grada Splita (kolokvijalno GUP) još od početka 2006. godine, dakle ušao je u svoju 17. godinu, a prema mišljenjima svih političkih stranaka u nekoliko prethodnih gradskih vlasti riječ je o velikoj kočnici svekolika napretka.
Primjer je aktualna splitska gradska vlast, koja je u postupku samovoljnog raspuštanja (gradonačelnik Ivica Puljak i oba zamjenika, Bojan Ivošević i Antonio Kuzmanić, najavljena ostavka većine članova Gradskog vijeća nakon sljedeće sjednice) prije nego što je istekla prva godina mandata.
Neka se zakonodavac zamisli
Naime, tijekom te prve godine gradska je vlast, ista ona koja je obećavala promjenu GUP-a kao glavni predizborni argument, umjesto da ga barem djelomično promijeni i dopusti barem dio od pripremljenih i javno prikazanih investicijskih projekata koji čekaju (i tako prikupi novac na ime komunalnog doprinosa), podigla kredit u visini od deset milijuna kuna. Istodobno je (za sada) propuštena i prigoda koju svaka investicija donosi, dakle da se, uz privatne interese investitora, zadovolji i javni interes (od novih trajnih radnih mjesta, preko onih koja traju dok traje gradnja, pa do punjenja proračuna porezom na dohodak, porezom na dobit itd.).
Dakle, veliki grad, sportska metropola, nije u stanju godinama (ma tko bio trenutačno na vlasti) donijeti novi GUP i to će stanje očito trajati još godinama. A s obzirom na to da to nije boljka samo Splita (nije mnogo bolje ni u Zagrebu), trebalo bi potaknuti zakonodavca da, naročito u slučajevima dugogodišnjih neuspješnih pokušaja donošenja GUP-a, donese propise o lakše dostižnoj potrebnoj većini i/ili pojednostavni pravila postupka (moguće skraćivanje rokova i sl.).
Da stvari budu potpuno jasne, ne zalažemo se ni na koji način za bilo kakav nered u prostoru, legalizaciju prihvaćamo samo kao nužno zlo koje se moglo i moralo daleko bolje provesti, izrazito nam je žao što smo svjedoci usporedbi prema kojima su u bivšoj državi (koja se, objektivno, s malo toga mogla pohvaliti) upravo rješenja prostornog uređenja u pravilu bila daleko bolja nego ova danas. Pritom smo svjesni činjenice da pogreške u planiranju prostora skoro da nije moguće popraviti, gotovo su nepopravljive.
Izloženi pritiscima
U nemoći da postigne bilo što smisleno, jedan od najvećih dalmatinskih i hrvatskih poduzetnika Tomislav Mamić (osnivač i vlasnik Tommyja, jednog od najvećih trgovačkih lanaca, bez temelja u pretvorbi i/ili inozemnim ulaganjima) formirao je listu i dobio glasove dostatne za dva vijećnička mjesta u aktualnom Gradskom vijeću Splita. 'Kriv' je što je vlasnik zemljišta okruženog neboderima na kojemu godinama besplatno parkiraju stotine sugrađana koji žive u okolnim objektima i postižu (što medijskim pritiskom što prigodnim prosvjedima) da se njemu ne dopušta urbanizirati neuređenu livadu drukčije nego sagraditi toliko nizak objekt da je pitanje isplati li ga se graditi (preko puta se na drugoj parceli događa to isto poznatomu bivšem Hajdukovu nogometašu koji pokušava zapuštenu, neuređenu 'rupu' oplemeniti objektom koji ima i javni sadržaj – školu i javnu garažu).
Pravo je pitanje zašto oni koji tako ustrajno brane svoje pravo vlasništva na okolnim stanovima (koje su kupili bez parkirališta) ne bi udruženo kupili navedene parcele i na njima gradili garaže (vrlo vjerojatno im tada ne bi smetala visina nove zgrade, u toj bi opciji kapitalistička logika zasigurno došla do izražaja) ili ih zadržali kao (ali nadamo se uređenu) zelenu površinu.
Posvađani s logikom
Očito je da je prostorno uređenje iznimno važno i zahtjevno, da traži maksimalno kompetentne osobe sklone nužnom kompromisu, da traži one koji neće dopustiti nepopravljive propuste i koji će stvoriti pravni okvir koji neće biti usko grlo za investicije i poduzetnike, nego će im u kratkom roku omogućiti isplativo ulaganje na svoju i javnu korist.
Umjesto navedenoga poželjnog scenarija događa nam se upravo suprotno na primjeru nedavno usvojenih Izmjena i dopuna Prostornog plana Splitsko-dalmatinske županije. Naime, sada su na snazi odredbe u čl. 111. (građenje na udaljenosti većoj od 1000 metara od mora) i čl. 113. (u tzv. prostoru ograničenja od 100 do 1000 metara od mora). Bilo bi logično da su ograničenja neusporedivo veća što je more bliže, a manja što je udaljenost veća (da se privlače ulagači na manje atraktivan dio). Za 'divno' čudo, u prostoru ograničenja dopušteno je na jednom hektaru sagraditi 1000 metara kvadratnih potpuno ukopanog podruma i 400 metara nadzemnog objekta najviše visine od pet metara (uz obvezu imati još dva hektara bilo gdje), a izvan tog područja (dakle više od 1000 metara od mora) traži se dvostruka čestica (dva hektara), zgrada može biti od najviše 150 tlocrtnih metara (istina uz mogućnost kata). Pitanje za milijun dolara glasi: koga želimo privući kao investitora takvim odredbama i što više štitimo, zemljište uz more ili ono daleko od mora, te zašto je to tako?