Piše: Vladimir Nol, partner u Mazarsu Hrvatska
Najnoviji krug porezne reforme iz 2023. aktualizirao je temu radničkog dioničarstva, tj. uključivanja zaposlenika u vlasničku strukturu poslodavca. Iako je takva vrsta nagrađivanja bila moguća i prije, najnovije izmjene Zakona o porezu na dohodak stavljaju u fokus tu temu jer je smanjena porezna stopa na takve primitke, pa se odmah i interes poslodavaca povećao. No prije nego što se na taj korak odluče, poslodavci bi morali znati kako to sada funkcionira s porezne strane te koji su najvažniji aspekti implementiranja takva modela nagrađivanja.
Naime, ako radniku dajemo bilo kakav primitak u naravi ispod tržišne cijene, nastat će porezna obveza, i to po osnovi dohotka od nesamostalnog rada, osim ako porezni propis izričito nije naveo drugačije. Tako se, primjerice, i besplatna dodjela dionica radnicima smatra oporezivim primitkom u naravi. Ako se dionice prodaju radniku ispod tržišne cijene, razlika (tj. diskont) se smatra oporezivim primitkom u naravi.
Jednaki tretman
Do ove smo godine imali nejednak porezni tretman dodjele udjela (d.o.o.) i dodjele dionica (d.d.) radnicima. Dodjela udjela smatrala se ‘dohotkom od nesamostalnog rada‘, uz primjenu stopa poreza i doprinosa kao na plaće, a dodjela dionica smatrala se ‘dohotkom od kapitala‘, uz primjenu stope poreza od 20 posto (plus pripadajući prirez), bez doprinosa.
Od 2024. ta je nejednakost ispravljena te se u oba slučaja takav primitak u naravi smatra ‘dohotkom od kapitala‘ te se oporezuje po fiksnoj stopi od 24 posto, bez doprinosa. Ta promjena potaknula je mnoge poslodavce na promišljanje o mogućnosti uvođenja radničkog dioničarstva u svoje društvo. Važno je naglasiti da je stvar kompliciranija od same porezne stope.
Tržišna cijena udjela
Prije svega potrebno je naglasiti da nam nominalna vrijednost udjela praktično nije relevantna za porezne svrhe. Porezni je propis jasan kad navodi da se vrijednost bilo kojeg primitka u naravi, pa tako i dionica, tj. udjela, utvrđuje prema njihovoj tržišnoj vrijednosti. Tržišna vrijednost dionica, tj. udjela, može se utvrditi na više načina, a jedan je od češćih, a možda i najpouzdanijih, angažman ovlaštenih procjenitelja.
Preračun s neto na bruto
Dugo smo čekali da zakonodavac popravi nejednakost u oporezivanju dodjele udjela (d.o.o.) i dodjele dionica (d.d.), a još dulje čekamo da zakonodavac popravi jednu nelogičnost u obračunu poreza na primitke u naravi općenito, što uključuje i dodjelu udjela, tj. dionica.
Naime, tržišna vrijednost primitka u naravi se za potrebe izračuna poreza uvijek smatra neto koji je potrebno preračunati na bruto, bez obzira na to snosi li teret poreza radnik ili poslodavac. Tako smo imali situacije u kojima je stvarni porezni teret mogao iznositi i više od sto posto tržišne vrijednosti udjela (npr. kada je bila riječ o besplatnoj dodjeli udjela u d.o.o.-u prije zadnjih izmjena poreznih propisa, tj. kada su se primjenjivala pravila oporezivanja za ‘dohodak od nesamostalnog rada‘).
Od 2024. taj stvarni porezni teret iznosi 30,89 posto tržišne vrijednosti udjela (dakle, nije 24 posto koliko iznosi nominalna porezna stopa, ali nije ni otprilike sto posto koliko je prije posljednjih poreznih izmjena moglo iznositi).
Naš porezni propis pretpostavlja da će poslodavac uvijek platiti porez na primitke u naravi. Međutim, postoje situacije u kojima radnici dobivaju opcijske planove, tj. stječu dionice izravno iz inozemstva, u kojem slučaju osobno snose teret poreza, a porezni propis i dalje ih tjera da rade preračun s neto na bruto kao da je poslodavac platio porez. To se lako može popraviti izmjenama Pravilnika o porezu na dohodak i vjerujemo da će i taj problem biti riješen.
Dividenda i kapitalna dobit
Nakon što steknu udjele, zaposlenici mogu ostvariti dividendu, kao i kapitalnu dobit nakon prodaje udjela. Dividende se oporezuju stopom od 12 posto kao i kapitalni dobici, s tim da se kapitalni dobici uopće ne oporezuju ako je zaposlenik prije prodaje udjele imao u svom vlasništvu barem dvije godine.
Novo doba, novi modeli
Većina uspješnih poslodavaca itekako je svjesna koliko im znače kvalitetni zaposlenici i koliko ih je teško pronaći i zadržati. Velik se napor ulaže u kreiranje motivirajućega radnog okružja, jasnih i izazovnih ciljeva te odgovarajućih kompenzacijskih paketa za zaposlenike. Riječ je o dinamičnim procesima koji se često mijenjaju pod utjecajem tržišta, konkurencije, rasta, inflacije, zakonskih promjena i raznih drugih faktora. Takvi mehanizmi za zadržavanje i motiviranje ključnih zaposlenika postali su imperativ za mnoge sektore, a IT sektor i dalje se ponajviše ističe u tome.
Pojmovi koje možete čuti u praksi radničko su dioničarstvo, opcijski planovi, ESOP (engl. employee stock ownership plan) i slično. Osnovni su ciljevi takvih modela dugoročno zadržavanje i motiviranje ključnih ili svih zaposlenika. Radnici imaju priliku sudjelovati u budućoj dobiti društva te porastu njegove vrijednosti, zbog čega imaju snažan interes dugoročno pridonositi osnovnim ciljevima društva. Čak i potencijalni investitori žele vidjeti da su ključni zaposlenici dugoročno motivirani ostati uz poslodavca, ponajprije vlasničkim udjelima ili opcijskim planovima, što na kraju i povećava vrijednost poduzeća. Vlasnici obiteljskih poduzeća također mogu biti zainteresirani za takve modele jer se u praksi često sjete te teme kad ih očekuje prodaja društva ili mirovina. Zaposlenici su u pravilu nositelji većeg dijela vrijednosti poduzeća i vlasnici su toga svjesni te ih žele nagraditi.
Rizici radničkog dioničarstva
Osim jasnih koristi koje nastaju uključivanjem zaposlenika u vlasničku strukturu, postoje i neki rizici, koji se mogu ublažiti ili eliminirati detaljnim planiranjem cijelog modela radničkog dioničarstva. U praksi se pokazalo da je relativno lako isplanirati na koji način će radnici steći udjele u društvu i pod kojim uvjetima, ali dugo se planira potencijalni razlaz sa zaposlenikom.
Dogodi li se razlaz, mora biti jasno što se događa s udjelima koje je radnik stekao – zadržava li ih radnik, može li ih prodati bilo komu ili ih mora prvo ponuditi poslodavcu (po kojoj cijeni, u kojem roku) itd. Također je važno definirati i što se događa prilikom donošenja važnih odluka za društvo (npr. kod prodaje društva investitoru). Za svaki od takvih rizika postoje razna rješenja i najbolje prakse.
Primjena radničkog dioničarstva u praksi nije nimalo jednostavna. Mnogo je aspekata koje treba razmotriti u promišljanju o modelu radničkog dioničarstva u praksi. Svaki model u pravilu se temelji na istim načelima, ali isto se tako i razlikuje te je prilagođen pojedinom poslodavcu. Osim poreznih stručnjaka, u odabiru modela potrebni su i pravni stručnjaci te cijeli proces traje od tri do šest mjeseci.